“Kad su me pozvali iz policije, rekli su: ‘Našli smo podrum u vašoj kući.’ A ja nikad nisam imao podrum.”

“Kad su me pozvali iz policije, rekli su: ‘Našli smo podrum u vašoj kući.’ A ja nikad nisam imao podrum.”

Mislio sam da je neka šala.

Kuću sam naslijedio od ujaka prije mjesec dana.
Stara, drvena, na kraju sela.
Prodavao sam je — nisam ni planirao živjeti tu.

Inspektor je rekao:
“Morate doći odmah.”

Kad sam stigao, dvorište puno traka, policija, komšije šapuću.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Jedan policajac me pitao:
“Koliko dugo posjedujete kuću?”

“Tri sedmice.”

On je klimnuo, pa rekao:

“Onda stvarno niste znali.”

Odveli su me iza kuće, u šupu.

Ispod starog ormara — otvor u podu.
Drvena vrata, zaključana hrđavim katancem.

Otvorili su.

Miris vlage i starog betona udario je u lice.

Stepenice dole.

Sišli smo.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Podrum mali… ali ne prazan.

Krevet.
Stol.
Plastične boce vode.
Stari dječiji crteži po zidu.

I u ćošku — djevojka.
Živa. Prestravljena. Možda 17 godina.

Kad me vidjela… počela je vrištati:

“NE! Rekao je da će doći njegov nasljednik!”

Krv mi se sledila.

Inspektor je šapnuo:
“Vaš ujak je nestao prije dvije sedmice. Sada znamo zašto.”

Djevojka je drhtala i ponavljala:

“Govorio je da porodica mora čuvati tajnu… da će poslije njega doći drugi… neko s njegovim prezimenom…”

Svi su gledali u mene.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Osjetio sam kako mi se stomak okreće.

Rekao sam jedva:

“Nisam znao… kunem se da nisam znao…”

Inspektor je samo tiho odgovorio:

“Znamo. Ali od danas — svi će prvo provjeravati vas.”

Te noći nisam spavao.

Samo sam gledao u papir o nasljedstvu…

i prvi put u životu poželio
da nisam dobio ništa od porodice.