Svi su mislili da je djed u bunar sakrio zlato, a kad su ga nakon 40 godina isušili, pronašli su razlog njegove šutnje

U dvorištu stare obiteljske kuće obitelji Babić nalazio se bunar koji je djed Janko podigao odmah nakon rata. Bio je neobično dubok i zidan od teškog, sivog kamena. Iako je selo u međuvremenu dobilo vodovod, djed nikome nije dopuštao da priđe bunaru, a kamoli da ga zatrpa. "Tu je naša povijest, u toj dubini," govorio bi, dok bi svaki dan sjedio pored njega i pušio lulu.

Njegovi sinovi, pohlepni i uvjereni da je djed kao bivši trgovac negdje morao sakriti obiteljsko zlato i dukate, godinama su kovali planove. Bili su sigurni da se na dnu, ispod slojeva mulja, nalazi bogatstvo koje će im omogućiti luksuzan život u gradu.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Čim je djed Janko zatvorio oči, sinovi nisu čekali ni da prođe prva godina žalovanja. Unajmili su snažne pumpe, doveli radnike i počeli isušivati bunar. "Dosta je bilo ove djedove škrtosti," govorili su susjedima koji su se okupili oko ograde. "Sad ćemo vidjeti što je to on desetljećima čuvao."

Voda je satima istjecala, a s njom i nada da će pronaći sanduke s blagom. Kad je dno napokon postalo vidljivo, jedan od sinova spustio se niz ljestve. No, umjesto sjaja zlata, iz tame bunara začuo se njegov krik užasa.

Na dnu bunara nije bilo dukata. Pod slojem mulja ležala je ogromna, zahrđala željezna poluga koja je pridržavala tri mala, dječja kreveta od kovanog željeza, uredno složena jedan na drugi. Uz njih je bila zapečaćena staklena posuda.

Kad su je otvorili, unutra su pronašli pismo i tri stare fotografije. U pismu je pisalo:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Moja draga djeco, vi koji ćete ovo čitati kad mene ne bude. Cijeli život ste gledali u ovaj bunar misleći na zlato. Ali moje zlato je davno nestalo. U onoj strašnoj zimi kad je vladala glad, ja sam prodao sve što smo imali – zemlju, konje i majčin nakit – samo da bih kupio hranu za vas trojicu. Ovi krevetići su jedino što je ostalo od naše prve kuće koju sam morao zapaliti da se ne smrznete. Bacio sam ih ovdje da me svaki put kad uzmem kantu vode podsjete na to koliko je ljudski život krhak i koliko je ljubav važnija od metala. Isušili ste bunar tražeći bogatstvo, a niste shvatili da ste vi bili to bogatstvo koje sam ja spasio."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Sinovi su stajali u blatu, držeći u rukama stare slike na kojima su oni sami kao djeca, nasmijani ispred onih istih kreveta. Sramota je bila teža od svakog kamena u tom bunaru. Shvatili su da je djed cijeli život šutio o svojoj žrtvi jer nije želio da se osjećaju dužnima, a oni su tu istu tišinu protumačili kao škrtost.

Bunar je ostao prazan, baš kao i njihova srca tog dana. Prodali su imanje, ali novac im nikada nije donio mir. Svaki put kad bi čuli zvuk vode, sjetili bi se dna bunara i onoga što su tamo izgubili – ne zlato, nego dostojanstvo koje se ne može kupiti.