Svi su mu zavidjeli na dvorcu koji je izgradio, dok nisu ušli u "sobu duhova" koju nitko nije smio otvoriti

U našem selu, kuća Stjepana zvanog "Švabo" bila je predmet divljenja i zavisti. Tri kata, mramorne stepenice, kovana ograda i lavovi na ulazu. Stjepan je otišao u Austriju prije trideset godina, ostavivši ženu i dvogodišnjeg sina, s obećanjem: "Samo da napravim krov nad glavom, pa se vraćam."

Godine su prolazile, krov je postao dvorac, a Stjepan se pretvorio u glas na telefonu i kuvertu u poštanskom sandučiću. Sin Mario odrastao je u tom luksuzu. Imao je najskuplje tenisice, motor, kasnije i stan u gradu, ali oca je viđao samo deset dana u godini, kad bi Stjepan došao umoran, nervozan i željan da pokaže svima koliko je postigao.

"Vidi što ti je otac stvorio," govorila bi majka ponosno pokazujući na golemu kuću. "Nema takve u tri sela."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Kad je Stjepan konačno otišao u mirovinu i vratio se "zauvijek", selo je očekivalo veliku feštu. No, Stjepan je postao sjena. Danima bi sjedio na toj mramornoj terasi, gledajući u brda, šuteći. Mario, sada već odrastao čovjek sa svojom obitelji, pokušavao je razgovarati s njim, ali između njih je stajao zid visok trideset godina.

Jedne večeri, Mario je zatekao oca u potkrovlju, ispred vrata sobe koja je uvijek bila zaključana. Stjepan je držao ključ, ali ruka mu je drhtala.

"Što je tamo, tata? Cijeli život me zanimalo što kriješ u toj najvećoj sobi," upitao je Mario.

Stjepan je polako otvorio vrata. Mario je očekivao sef, možda stare dokumente ili dragocjenosti. Ali unutra je bila – praznina. Soba je bila potpuno gola. Nije bilo podova, samo grubi beton. Na sredini prostorije stajala je jedna stara, drvena dječja hodalica i jedna izlizana nogometna lopta.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Ovo je trebala biti tvoja soba, Mario," rekao je Stjepan glasom koji je pucao. "Onog ljeta kad sam otišao, planirao sam je završiti do Božića. Svaki kvadrat ovog mramora dolje, svaka ova ograda koju selo gleda, plaćena je tvojim prvim riječima koje nisam čuo, tvojim rođendanima na kojima nisam bio i suzama tvoje majke koje nisam obrisao."

Stjepan je sjeo na onaj hladni beton. "Ljudi misle da sam u Austriji gradio kuću. Nisam. Tamo sam gradio svoj zatvor, a ovdje sam gradio spomenik svojoj odsutnosti. Ova soba je jedina istina u ovoj kući. Ona je prazna, baš kao što je bio moj život dok sam vas gledao preko ekrana telefona."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Mario je prišao i sjeo pored oca na goli beton. Prvi put u tri desetljeća, nisu pričali o novcu, o tome što treba popraviti ili koliko je koštala fasada.

"Znaš, tata," rekao je Mario tiho, "svi u selu misle da si ti najbogatiji čovjek ovdje. A ja bih dao cijelu ovu kuću, sve te katove i mramor, za samo jedno popodne na onoj staroj livadi dok si me još mogao nositi na ramenima."

Tog dana, "Švabin dvorac" prestao je biti simbol uspjeha. Postao je samo gomila kamenja koja nikada nije uspjela zamijeniti toplinu zagrljaja. Stjepan je te zime srušio lavove s kapije i prodao pola imanja. Ostatak novca podijelio je onima koji su planirali otići, uz samo jednu rečenicu: "Ne dajte da vam djeca odrastaju u sobama duhova."