“Djevojka s kojom sam se dopisivao svaku noć nestala je tačno na dan kad smo se trebali upoznati… a onda sam je vidio na staroj umrlici.”

“Djevojka s kojom sam se dopisivao svaku noć nestala je tačno na dan kad smo se trebali upoznati… a onda sam je vidio na staroj umrlici.”

Sve je počelo slučajno.

Na društvenoj mreži dobio sam poruku od nepoznate djevojke.
Jedna obična rečenica:

“Jesi li i ti nekad budan u 2 ujutro bez razloga?”

Počeli smo pričati.

Zvala se Lana.
Smiješna, pametna, nekako… previše slična meni.

Ista muzika.
Isti filmovi.
Isti strah od vožnje po kiši.

Svaku noć smo pisali do 3.

Ali bilo je čudno nešto.

Nikad nije htjela video-poziv.
Nikad glasovnu.

Uvijek bi rekla:

“Ne volim kamere. Ružno ispadnem.”

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Poslije mjesec dana rekao sam:

“Hajde da se upoznamo uživo.”

Dugo nije odgovarala.

Onda je napisala:

“Može. Subota. U 17h. Kod starog sata u centru.”

Subota.

Došao sam ranije.
17:00 — nema nje.
17:10 — ništa.
17:30 — telefon ugašen.

Pomislio sam: blokirala me.

Krenuo kući razočaran.

Na kiosku pored puta okačene umrlice.

Ne znam zašto… ali pogled mi stane.

Fotografija djevojke.

Srce mi preskoči.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

To je bila Lana.

Isto lice s profila.
Isti osmijeh.

Ispod piše:

“Tragično preminula prije dvije godine.”

Stajao sam kao ukopan.

Prodavač me pita:

“Jeste li je znali?”

Jedva izgovorim:

“Mislim… da jesam.”

Te noći nisam spavao.

U 02:03 — telefon zasvijetli.

Poruka.

Lana: “Žao mi je što nisam došla.”

Ruke su mi se tresle.

Napisao sam:

“Kako…?”

Odgovor stiže odmah.

“Rekla sam ti da ne volim kamere.
Zato što se ne pojavljujem na njima.”

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Srce mi lupa kao ludo.

Nova poruka:

“Ali večeras možeš doći kod mene.
Znaš groblje kod rijeke?
Red 12. Bijeli kamen.”

Telefon mi ispadne iz ruke.

Posljednja poruka stiže sama:

“Ne brini.
Sad kad znaš gdje sam…

možemo se konačno viđati svaku noć.”