U malom selu na granici, svi su znali kad se on vraća. Zvuk moćnog motora s njemačkim tablicama odjekivao bi uskim ulicama kao pobjednički marš. Jure je stigao.
Parkira auto ispred kuće, namjerno zauzme pola pločnika. Izlazi u bijeloj košulji, s naočalama koje koštaju više od susjedove krave, i svakome tko prođe dobacuje: "Šta ima, kako se preživljava u ovoj rupi?"
U lokalnoj birtiji, Jure je glavni. Časti cijelu salu, baca novčanice od 100 eura na šank kao da su salvete. Priča o "projektima", o tome kako ga Švabo moli da ne ide na odmor, o tome kako je tamo sve "na dugme".
Gledaju ga mladići iz sela sa sjetom u očima. Vide sat, vide auto, vide čovjeka koji je uspio. Vide "kralja".
Ali nitko ne vidi Juru onog ponedjeljka kad se vrati u sivi predgrađe Frankfurta.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Nitko ne vidi sobu od devet kvadrata koju dijeli s još trojicom radnika, gdje miriše na vlagu i jeftinu juhu iz vrećice. Nitko ne vidi Juru kako u pet ujutro stoji na skeli dok mu kiša ispire kosti, a šef, onaj pravi Švabo, na njega urla jer je krivo odrezao dasku.
Tamo Jure nema ime. Tamo je on samo "broj 42", čovjek koji radi najteže poslove koje domaći ne žele. Tamo Jure šuti, trpi i štedi svaki cent. Ne ide u restorane, ne kupuje odijela, živi na konzervama i snovima o onih 14 dana u kolovozu.
Cijelu godinu on je sluga, da bi dva tjedna bio gospodar.
Ali jedne večeri, dok je sjedio u birtiji i ponovno pričao o svom "velikom biznisu", u lokal je ušao čovjek kojeg nitko nije očekivao. Bio je to njegov pravi šef iz Njemačke, koji je igrom slučaja prolazio kroz taj kraj na putu prema moru.
Jure je u trenutku problijedio, a čaša mu je ispala iz ruke...
Što se dogodilo kad je šef prišao njegovom stolu i što su susjedi tada saznali, pročitajte u prvom komentaru. 👇 (ispod)
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
NASTAVAK:
Šef je polako prišao stolu, pogledao Juru koji se skvrčio u onoj svojoj bijeloj košulji, i rekao na lošem hrvatskom:
"Jure? Pa to si ti! Što radiš ovdje? Tražio sam te u kampu, rekli su da si na odmoru. Donio sam ti onaj stari radni kombinezon što si zaboravio, treba nam za ponedjeljak, čeka te onaj kanal što nismo završili."
U birtiji je nastao tajac. Glazba je stala. Oni mladići koji su mu do maločas zavidjeli, sad su gledali u šefa koji je u jednoj rečenici srušio Jurin dvorac od karata.
"Kanal, Jure?", upitao je jedan od susjeda tiho. "Zar nisi ti tamo menadžer logistike?"
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Jure nije odgovorio. Njegov skupi sat je i dalje kucao, ali vrijeme se za njega zaustavilo. Gledao je u svoje dlanove – žuljevi su bili jedina prava stvar na njemu. Sav onaj sjaj, onaj auto na leasing i one kave koje je plaćao drugima, odjednom su izgledali jadno.
Shvatio je da ga selo zapravo nikada nije ni poštovalo zbog njega samog, nego zbog predstave koju je igrao. A publika, čim je vidjela iza kulisa, počela se smijati.
Jure je te noći spakirao stvari i otišao prije zore. Nije bilo buke motora, nije bilo mahanja. Otišao je tiho, kao što odlazi netko tko je shvatio da je najteže radno mjesto na svijetu – ono na kojem pokušavaš biti netko tko nisi.
Zaslužuje li ovakav čovjek osudu ili sažaljenje? Je li bitnije što drugi misle o nama ili kako se osjećamo kad ostanemo sami? Pišite nam!
Primjedbe