U kafiću u centru grada, svaka sekunda je bila bitna. On nije samo sjedio – on je pozirao. Novi iPhone, onaj s tri kamere o kojima svi pričaju, bio je postavljen točno na sredinu stola, zaslonom prema gore, da svaka obavijest zabljesne prisutne.
Luka je svako malo posezao za njim, popravljao frizuru u odrazu ekrana i naručivao još jednu skupu limunadu s mentom. Odjeven u trenirku čiji logo vrišti "skupo", izgledao je kao mladić kojemu je samo nebo granica. Prolaznici su pomišljali: "Ovaj sigurno radi nešto moderno, neki kripto, neki marketing..."
Ali nitko nije vidio poruku koja mu je upravo stigla na taj blještavi ekran.
"Luka, jesi li platio onaj zaostali račun za struju? Jutros su dolazili iz elektre, jedva sam ih zamolila da pričekaju do sutra. Nemam više od čega odvojiti, penzija je prošla prije pet dana."
Luka je samo nervozno prevukao prstom preko poruke i ugasio ekran. Osmijeh mu se vratio čim je vidio da mu se približava društvo.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sat vremena kasnije, dok je Luka objašnjavao prijateljima zašto je baš taj model telefona "jedini koji vrijedi", pored kafića je prošla starija žena. Nosila je dvije teške vrećice iz trgovine, a njezina torba, nekad crna, sada je bila siva od starosti i oguljena na ručkama.
Zastala je na trenutak da odmori, a pogled joj je pao na stol gdje je sjedio Luka. Luka je u tom trenutku podigao svoj novi telefon da uslika "savršenu" fotku kave.
A onda se dogodilo ono što Luka nije mogao predvidjeti. Iz jedne vrećice koju je žena držala ispala je kutija najjeftinijih jaja i razbila se točno ispred njegovih nogu.
Svi su se okrenuli. Luka je prepoznao tu staru torbu. Prepoznao je te ruke. Ali umjesto da ustane, on je učinio nešto što je zaledilo sve prisutne...
Što je Luka učinio i kakvu je lekciju dobio od neznanca za susjednim stolom, pročitajte u prvom komentaru. 👇 ( ispod)
NASTAVAK:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Luka je samo okrenuo glavu. Sagnuo se prema svom telefonu, praveći se da ne vidi vlastitu majku kako na koljenima, drhtavim rukama, pokušava pokupiti ostatke onoga što je trebao biti njihov ručak za iduća tri dana.
Bilo ga je sram. Bilo ga je sram njezine stare torbe, njezinih ispucalih cipela i tih razbijenih jaja pred njegovim "elitnim" društvom.
"Gospodine, mislim da je ovoj gospođi ispala vrećica", dobacio je jedan od prijatelja, ne znajući tko je žena. "Ma pusti, neka luda baka, ima ih svuda", procijedio je Luka kroz zube, ne podižući pogled s ekrana.
Ali čovjek za susjednim stolom, stariji gospodin u običnoj košulji koji je cijelo vrijeme šutio, polako je ustao. Prišao je ženi, pomogao joj da ustane i iz svog novčanika izvadio novčanicu od 20 eura.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"Uzmite ovo, gospođo. I ne brinite, nisu jaja ono što se ovdje najgore razbilo", rekao je glasno, a zatim se okrenuo prema Luki.
Iz džepa je izvadio stari, izgreban telefon, onaj model od prije deset godina, i spustio ga pored Lukinog novog iPhonea.
"Vidiš li razliku, sinko? Moj telefon je star, ali moj obraz je čist. Tvoj telefon ima tri kamere, a ti si pored njih slijep. Imaš najbolji procesor na svijetu u džepu, a srce ti radi na rezervi. Sutra kad ti isključe struju, tim bljeskom s ekrana nećeš moći ugrijati ni majčine ruke, ni svoju sramotu."
Cijeli kafić je utihnuo. Luka je sjedio s onim skupim uređajem u ruci, ali on mu je odjednom postao težak kao kamen. Majčin odlazak niz ulicu, s onom teškom vrećicom i sagnutom glavom, bio je jedini "prizor" koji taj iPhone nije mogao uljepšati nijednim filterom.
Isplati li se imati sve na dlanu, ako nemaš ništa u duši? Jeste li ikada vidjeli ovakvu "modernu" sramotu? Podijelite s nama.
Primjedbe