Njegova ostava je izgledala kao apoteka, a onda su susjedi otkrili da rijeka svakog travnja teče "crveno" zbog njegovog bijesa

U selu nije bilo pedantnijeg domaćina od barbe Grge. Dok su drugi seljani pravili zimnicu "od oka", Grgo je koristio vagu, termometar i najfinije staklenke. Svake jeseni, njegov bi dvor mirisao na pečene paprike i ocat. Grgo je pravio tone ajvara, pinđura, džemova i kompota. Na svakoj tegli bila je naljepnica s datumom i točnim gramima šećera.

„Vidi Grgu, taj bi mogao nahraniti tri sela kroz najgoru zimu,“ govorili bi mještani. No, postojala je jedna kvaka – Grgo nikome nije davao ni jednu jedinu teglicu. Čak ni kad bi susjedima ponestalo, on bi samo hladno rekao: „Trebali ste misliti na vrijeme. Kvaliteta košta, a moj trud nema cijenu.“

A onda bi došlo proljeće, a s njim i ritual koji je selo ostavljao bez teksta.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Čim bi procvjetale prve trešnje, Grgo bi iznosio gajbe iz svog savršenog podruma. Jednu po jednu teglicu bi otvarao i, s nekim čudnim izrazom lica – mješavinom trijumfa i prkosa – sadržaj bi istresao u kanal koji vodi ravno u potok. Najbolji ajvari, džemovi od marelica za koje bi djeca dala sve, savršeno ukiseljeni krastavci – sve je to završavalo u blatu.

„Čovječe božji, što to radiš?“ povikao je jednom mladi poštar koji ga je zatekao u tom poslu. „Pa to je grijeh! Ako ti ne treba, zašto ne podijeliš ljudima, pučkoj kuhinji, bilo kome?“

Grgo ga je samo prostrijelio pogledom, ne prekidajući posao. „Podijeliti? Da jedu moj trud besplatno? Da moju muku, moj šećer i moj znoj netko maže na kruh, a da ne zna cijeniti koliko sam sati proveo uz kotao? E, neće moći.“

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Tada je poštar shvatio pravu dubinu Grgine pohlepe.

Grgo nije pravio zimnicu da bi je jeo. On ju je pravio da bi je posjedovao. U njegovoj glavi, dati nekome teglicu značilo je izgubiti kontrolu, priznati da mu taj netko treba ili da mu je ravan. On je uživao u činjenici da on ima, a drugi nemaju. No, kad bi došlo proljeće i plodovi više nisu bili "najbolji na svijetu", radije bi ih uništio nego dopustio da ih netko drugi okusi po nižoj cijeni ili, ne daj Bože, besplatno.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

„Vidiš ovu rijeku?“ rekao je Grgo poštaru, pokazujući na crvenu struju ajvara koja je otjecala niz brdo. „Ona barem šuti i nosi. Ljudi su nezahvalni. Ako im daš prst, hoće ruku. Ovako, barem znam da je sve moje do zadnje kapi, pa makar i u vodi završilo.“

Grgo je umro iduće zime, sam, okružen policama punim savršeno poredanih teglica koje nitko nije smio otvoriti. Nasljednici, koji ga nisu vidjeli godinama, samo su naručili kamion za smeće. Sve te tisuće sati rada, sav taj trud i miris pečenih paprika, završili su na lokalnom deponiju, zdrobljeni pod kotačima bagera.

Rijeka idućeg travnja više nije tekla crveno. Tekla je bistro i čisto, kao da želi isprati sjećanje na čovjeka koji je bio toliko bogat stvarima, a toliko siromašan duhom da mu je bilo lakše nahraniti blato nego vlastitog susjeda.