U našem selu nije bilo veće netrpeljivosti od one između obitelji Kovač i obitelji Marković. Sve je počelo još sedamdesetih godina, zbog nekog komadića zemlje na granici njihovih imanja. Svađa se pretvorila u tihi rat koji je trajao desetljećima. Djeci je bilo zabranjeno igrati se zajedno, a na ulici bi jedni drugima okretali leđa.
Glavni akteri bili su stari Ilija Kovač i baka Rosa Marković. Kad god bi se sreli, zrak bi postao gust od neizgovorenih uvreda.
Prošle godine, kada su rušili stari kameni zid koji je dijelio njihova dvorišta kako bi se proširila cesta, radnici su u jednoj pukotini pronašli limenu kutiju od duhana. Unutra je bilo pismo, požutjelo i vlažno, datirano na svibanj 1982. godine.
Pismo je bilo naslovljeno na Iliju, a potpisala ga je Rosa. Cijelo selo je očekivalo neku kletvu ili prijetnju, ali kad ga je unuk Kovačevih naglas pročitao pred svima, nastao je muk koji je trajao satima.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"Ilija, pišem ti ovo jer više ne mogu šutjeti. Znam da se svađamo oko te međe, ali želim da znaš istinu. Onu večer kad ti je izgorjela štala, a ti si mislio da je to moj otac podmetnuo – nije. Ja sam te noći vidjela prave krivce, ljude iz drugog sela, i ugasila sam početni požar svojim kaputom prije nego što je zahvatio kuću gdje si spavao. Izgubila sam glas te noći od dima, a kaput sam zakopala da nitko ne sazna da sam bila kod tebe. Šutjela sam jer sam se bojala sramote, ali znaj – tvoj život mi je bio važniji od naše mržnje."
Ilija, sada starac od osamdeset godina, sjedio je na panju i drhtao. Rosa je stajala preko puta njega, naslonjena na štap, gledajući u pod.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Ilija je polako ustao, prišao Rosi i prvi put nakon četrdeset godina pružio ruku. "Rosa... ja sam cijeli život mislio da si mi ti najveći neprijatelj. A ti si mi bila čuvar."
Rosa je podigla pogled, očiju punih suza, i samo kratko odgovorila: "Mržnja je lakša za nositi pred ljudima, Ilija. Istina je preteška kad si mlad i ponosan."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Taj zid više nikada nije ponovno sazidan. Danas na tom mjestu stoji jedna zajednička klupa na kojoj dvoje staraca svako popodne pije kavu, pokušavajući u par preostalih godina nadoknaditi četiri desetljeća koja im je ponos ukrao.
Pouka: Ponos je najskuplja stvar koju čovjek može posjedovati; košta nas godina koje se nikada ne vraćaju i prijateljstava koja su mogla spasiti dušu.
Primjedbe