Prozor njegove sobe uvijek je bio poluzatvoren, a on je goste primao samo sjedeći u svom dubokom naslonjaču

U našem malom mjestu, kapetan Jakov bio je pojam autoriteta. Čovjek koji je desetljećima zapovijedao brodovima na najtežim morima, vratio se u mirovinu s istim onim uspravnim držanjem i oštrim pogledom. No, u posljednjih pet godina, nitko ga nije vidio da hoda ulicom.

„Stari kapetan čuva svoju palubu,“ šalili bi se susjedi. Jakov bi svako poslijepodne sjedio na svojoj terasi, uvijek u istoj mornarskoj košulji, s novinama u rukama. Kad bi netko prolazio pored ograde, on bi podigao ruku u znak pozdrava, ali nikada ne bi ustao.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

„Dođite na rakiju, vrata su otvorena, samo uđite,“ viknuo bi s terase. Prijatelji bi ulazili, sjedili s njim satima, a Jakov bi pričao priče o olujama na Atlantiku, uvijek sjedeći u svom velikom, kožnom naslonjaču koji je stajao u kutu dnevne sobe. Noge bi mu uvijek bile prekrivene teškom, vunenom dekom, čak i usred ljeta. „Stara kost, hladno joj je od morske vlage,“ govorio bi uz osmijeh.

Njegova kći, koja je živjela u drugom gradu, dolazila bi svaki vikend. Susjedi su primijetili da bi ona, čim uđe, odmah navukla zastore i zaključala vrata.

Istina je isplivala na vidjelo tek kada je jedne noći izbio manji požar u kuhinji zbog neispravnih instalacija. Susjed Marko je provalio vrata kako bi pomogao kapetanu. Kad je utrčao u dnevnu sobu, našao je Jakova na podu. Kapetan se očajnički pokušavao dovući do vrata koristeći samo snagu svojih ruku, dok su mu noge beživotno ležale iza njega.

Marko ga je iznio van, a kad se situacija smirila, kapetan Jakov je sjedio na travi, prvi put bez deke, pred očima cijelog sela. Njegova tajna bila je ogoljena.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

„Kapetane... pa vi ne možete hodati? Od kada?“ upitao je Marko tiho.

Jakov je uzdahnuo, sklopivši oči od srama. „Od onog pada s ljestava prije pet godina. Kralježnica je stradala. Ali nisam htio da me gledate kao bogalja. Nisam htio da se djeca plaše čovjeka koji je nekad krotio valove od deset metara. Htio sam ostati kapetan u vašim očima, a ne teret.“

Otkriveno je da je Jakov godinama uvježbavao svaki pokret. Naučio je kako se uz pomoć sustava poluga i užadi, koje je sam konstruirao i sakrio iza namještaja, prebaciti iz kreveta u naslonjač prije nego što bi stigli gosti. Kći mu je pomagala u nabavci i održavanju kuće, ali je i ona morala prisegnuti na šutnju.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Svaku večer, kad bi ostao sam, kapetan bi satima vježbao ruke, održavajući snagu samo da bi onih nekoliko sati pred ljudima mogao odglumiti dostojanstvo zdravog čovjeka. Njegov naslonjač nije bio samo stolica; to je bio njegov zadnji zapovjedni most.

Selo mu nikada nije okrenulo leđa. Ali umjesto sažaljenja koje je toliko mrzio, dobio je još veće poštovanje. Ljudi su shvatili da je hodanje po zemlji mala stvar u usporedbi s onim kako je on, nepokretan, uspio godinama držati glavu iznad vode.

Danas, Jakov i dalje sjedi na terasi. Više ne krije kolica, ali i dalje nosi istu mornarsku košulju. A susjedi, kad prolaze, više ne mašu u prolazu – oni zastanu, skinu kapu i pozdrave kapetana koji je dobio svoju najtežu bitku, onu protiv vlastitog ponosa.