Marko je bio legenda gradilišta diljem Europe. Njegove su ruke postavile kilometre cijevi i tona betona, ali je samo jedna građevina bila bitna – ona u njegovom rodnom selu. Bila je to kuća koja je prkosila gravitaciji i logici: tri kata visine, fasada koja je bliještala bjelinom kojom se inače samo bolnice ponose, i dvije garaže u kojima su stajali automobili pokriveni ceradom. Ograda od inoksa bila je toliko visoka da su ptice dvaput razmišljale prije nego bi sletjele, a vrtni patuljci u besprijekorno podšišanoj travi izgledali su kao stražari na ulazu u dvorac.
Marko je svako ljeto priređivao predstave za pamćenje. Okretao bi janjce na ražnju, roštiljao najskuplje komade mesa i točio domaće vino iz bačvi koje su mirisale na pobjedu. Cijelo selo bi se okupilo, diveći se sjaju mramora pod njihovim nogama.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
No, čim bi sunce zašlo i zadnji gost otišao, Marko bi izveo svoj tajni ritual.
Izuo bi cipele još na prvoj stepenici, u čarapama bi prošao kroz hodnik samo da provjeri jesu li prozori zatvoreni, a onda bi brzo izišao van. Zaključao bi vrata s tri različita ključa i otišao u staru šupu pored garaže. Tamo, u deset kvadrata gdje je mirisalo na naftu i staro drvo, Marko je zapravo živio. Spavao je na uskom poljskom krevetu jer mu je bilo "žao zaleći u svilenu posteljinu na katu i zgužvati je".
Njegova djeca, koja su u Švedskoj gradila karijere i živjela u minimalističkim stanovima, nisu razumjela tu opsesiju. "Tata, uđi u kuću, skuhaj kavu u toj modernoj kuhinji koju si platio pet tisuća eura," govorili bi mu preko video-poziva. "Neka, djeco, zamastit će se nape, oštetit će se sjaj. To čeka vas kad se vratite za stalno," odgovarao bi Marko, grijući konzervu graha na rešou u šupi.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
A onda je stigao trenutak koji je razbio tu iluziju kao staklo.
Markova kći se iznenada pojavila s mužem i bebom. Željela je iznenaditi oca. Kad su ušli u dvorište, Marko ih nije pustio preko praga kuće. Dočekao ih je ispred šupe, panično im brišući cipele starom krpom. "Ne možete unutra, djeco, upravo sam voskao mramor. Iskliznut ćete se, isprljat ćete sve tim kolicima," rekao je s nekim čudnim strahom u očima.
Kći ga je pogledala, ne s divljenjem, već sa sažaljenjem. "Tata, mi se nećemo vratiti. Nikada. Mi tamo imamo domove u kojima smijemo prosuti sok po podu. Mi u tim kućama živimo, a ti u ovoj svojoj samo stražariš."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Marko je ostao sam. Prošlo je još pet godina. Susjedi su ga viđali kako svaki dan krpom polira ogradu od inoksa dok mu se ruke tresu od starosti. Jedne večeri, umjesto da ode u šupu, Marko je skupio hrabrost i prvi put odlučio prespavati u glavnoj spavaćoj sobi.
Nađen je ujutro. Ležao je na podu, pored kreveta. Nije se usudio leći na madrac jer je na njemu još uvijek stajao ukrasni prekrivač s mašnom. Umro je od srca, pokušavajući dosegnuti čašu vode, ali nije htio otvoriti ormarić da ne ostavi otiske prstiju na visokom sjaju drveta.
Njegova djeca su kuću prodala lokalnoj općini koja je unutra otvorila – školu za zanate. Danas se u tim sobama reže drvo, brusi metal i prolijeva ulje. Inoks ograda je išarana grafitima, a vrtni patuljci su davno slomljeni. Marko je cijeli život gradio muzej koji nitko nije htio posjetiti, zaboravljajući da kuća bez prljavštine, mrvica kruha i buke zapravo nikada i nije bila kuća, nego samo skupo plaćena grobnica za snove koji se nikad nisu ostvarili.
Primjedbe