Svi u ulici su znali taj auto. Crni Mercedes, uvijek parkiran točno pod uličnom svjetiljkom, blještao je kao da je upravo izišao iz salona. Marko ga je svako jutro polirao istom onom krpom, šutljiv i ponosan. Za susjede, on je bio „onaj koji je uspio“. Čovjek koji šuti, radi i vozi stroj koji košta kao tri nečija stana.
Ključevi bi u kafiću uvijek išli prvi na stol, pored kutije najskupljih cigareta. Dok bi naručivao produženu s hladnim mlijekom, Marko nije pio kavu – on je pio potvrdu da mu zavide.
Ali, postojala je jedna stvar koju nitko nije mogao objasniti.
Iako je vozio auto od 80.000 eura, Marko nikada nikoga nije pozvao na kavu u svoju kuću. Prozori su bili prekriveni teškim, tamnim zavjesama, čak i usred ljeta. Jedne večeri, susjed s broja 12 primijetio je nešto neobično. Marko je iz prtljažnika Mercedesa izvadio malu, zgužvanu vrećicu iz narodne kuhinje, osvrćući se oko sebe kao da skriva najgori zločin.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Te noći, puhala je jaka bura. Jedan prozor na katu, onaj koji je godinama bio čvrsto zatvoren, pod naletom vjetra se uz prasak otvorio. Susjed koji je pušio na balkonu preko puta, ostao je skamenjen. Unutrašnjost kuće nije izgledala onako kako su svi zamišljali.
U bljesku ulične svjetiljke koja je obasjala praznu sobu, vidio je nešto što mu je sledilo krv u žilama. Marko nije sjedio u fotelji. Sjedio je na podu, na golom betonu, a ispred njega je na starom drvenom sanduku stajala samo jedna stvar koja je objašnjavala sve...
Ostatak priče i ono što je susjed vidio u mraku sobe, pročitajte u prvom komentaru. 👇 (ispod)
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
NASTAVAK:
Na tom starom drvenom sanduku, jedinom komadu namještaja u cijeloj prostoriji, stajala je uokvirena slika prodane djedovine i svežanj neplaćenih opomena pred ovrhu.
Susjed je gledao kako Marko drhtavim rukama reže jednu jedinu suhu kiflu na tanke šnite, pokušavajući zavarati glad. Njegov Mercedes pojede više mjesečno nego što on pojede kalorija. Gume su ćelave jer nema za nove, ali felge se sjaje – oprao ih je jutros ručno, s onom istom krpom kojom briše prašinu s betona na kojem spava.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Najgore je u kutu sobe stajala prazna luksuzna kutija skupog parfema. Marko bi svako jutro, prije nego što bi izašao, samo prstom dotaknuo rub te bočice i protrljao vrat – da bi mirisao na bogatstvo dok prolazi pored ljudi, iako mu je želudac mjesecima prazan.
On zapravo ne posjeduje taj auto. Taj auto posjeduje njega. On je rob od lima i kroma, zatvorenik u luksuznom kavezu koji miriše na borić s benzinske, dok mu u trbuhu kruli. Prodao je miran san za jedan ljubomoran pogled prolaznika.
Što vi mislite, vrijedi li lažni sjaj ovolike cijene? Je li bolje biti „netko“ u očima sela ili netko u svojim očima? Pišite nam.
Primjedbe