U vlaku za nigdje ostavio je skupocjeni kožni kovčeg, a kad su ga otvorili, unutra je bilo 40 pari dječjih cipela

Bio je to posljednji vlak koji je povezivao dva udaljena grada prije nego što je pruga zauvijek zatvorena. Putnika je bilo malo, tek nekoliko mještana i jedan neobičan stranac u elegantnom kaputu. Čovjek je sjedio mirno, držeći u krilu veliki, staromodni kovčeg od tamne kože. Nije progovorio ni riječ, samo je gledao kroz prozor dok su kraj njih prolazila napuštena polja.

Kad je vlak stigao na zadnju stanicu, stranac je izašao, ali kovčeg je ostao na sjedalu. Kondukter Mile, čovjek koji je pred mirovinom i koji je vidio sve u četrdeset godina službe, potrčao je za njim, ali peron je bio prazan. Čovjek je nestao kao da ga je mrak progutao.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Mile je odnio kovčeg u ured za izgubljene stvari. "Sigurno je unutra neko bogatstvo," dobacio je mlađi kolega. "Vidiš kakva je koža, to vrijedi pravo bogatstvo."

Odlučili su ga otvoriti pred šefom stanice kako bi popisali sadržaj. No, umjesto zlata, novca ili važnih dokumenata, iz kovčega je izronio miris stare kože i djetinjstva. Unutra je bilo četrdeset pari dječjih cipela.

Sve su bile različite – male sandale, zimske čizmice, lakirane cipelice za nedjelju. Ali svaka cipela bila je samo jedna – ili lijeva ili desna. Nijedan par nije bio potpun.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Na dnu kovčega pronašli su staru, požutjelu bilježnicu s popisom imena i datumima koji su sezali desetljećima unatrag. Uz svako ime stajala je adresa i kratka bilješka: „Luka, 1992. – lijeva čizma. Nađen u ruševinama.“ „Sara, 1995. – desna sandala. Izgubljena u gužvi na granici.“

Uredom je zavladao tajac. Shvatili su da taj kovčeg nije bio prtljaga, već prijenosni grob. Stranac je bio čovjek koji je čitav svoj vijek proveo tražeći djecu koja su nestala u ratnim vihorima. Skupljao je te usamljene cipele kao dokaze da su ta djeca jednom postojala, nadajući se da će jednom pronaći drugi par – i dijete koje ga je nosilo.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Zadnja stranica u bilježnici bila je svježe napisana: „Danas sam našao zadnju drugu cipelu. Luka je živ, ima svoju obitelj i djecu. Moja misija je gotova. Ostavljam ove svjedoke onima koji ostaju, da ih nikada ne zaborave. Jer dijete bez cipele je priča koja čeka da bude ispričana.“

Mile je polako zatvorio kovčeg. Više nije vidio samo stare cipele; vidio je četrdeset prekinutih djetinjstava i jednog čovjeka koji je svoj život žrtvovao da bi te krhotine sastavio.

Kovčeg nikada nije prodan. Ostao je u malom muzeju na stanici, a legenda kaže da svatko tko ga pogleda, više nikada ne prođe pored dječje cipele na cesti, a da ne zastane i ne zapita se – gdje je njezina druga polovica.