ČUVALA SAM UNUKA SVAKI DAN… A ONDA SAM SLUČAJNO ČULA ŠTA MOJA SNAHA ZAISTA MISLI O MENI
Kad su dobili dijete, nisam ni čekala da me mole.
Sama sam rekla:
— Donesite ga kod mene kad god treba.
Imali su kredite, posao, račune… znam kako je to.
Ja sam već bila u penziji. Mislila sam — pomoći ću, to je moje dijete, moja krv.
I tako je počelo.
Svako jutro u 7 zvono na vratima.
Mali u jaknici, pospan, s bočicom u ruci.
Snaha žuri, sin već u autu.
— Mama, samo do 4… znaš kako je.
Znala sam.
Kuhala sam mu supice.
Prala pelene kad nestane struje pa mašina stane.
Nosila ga doktoru kad dobije temperaturu.
Učila ga prve riječi.
Prva riječ mu nije bila “mama”.
Bila je “baka”.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Srce mi je tada puklo od sreće.
Godinu dana tako.
Bez jednog dinara. Bez pitanja. Bez odmora.
Ali nisam brojala.
Mislila sam — porodica smo.
Jednog dana snaha je došla ranije nego inače.
Bila je nervozna, pričala na telefon dok je skidala kaput.
Spustila je torbu na sto, telefon ostavila pored, i otišla u kupatilo da opere ruke.
Telefon je ostao otključan.
Nisam htjela gledati.
Nikad nisam bila ta žena.
Ali ekran je zasvijetlio.
Poruka.
Velika, preko cijelog ekrana.
Od neke “Sanja ❤️”.
I samo sam vidjela dio:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
“…ma dobro je, svekrva ga čuva svaki dan. Da nema nje, morali bismo plaćati vrtić. Ovako nam džabe služi.”
Džabe služi.
Te dvije riječi.
Kao da me neko udario šakom u grudi.
Sjedila sam.
Mali se igrao autićem na podu.
A ja sam prvi put osjetila da nisam baka.
Da sam… besplatna radna snaga.
Taj dan sam bila tiša nego inače.
Nisam ništa rekla kad su došli po njega.
Nisam ni pogledala snahu.
Samo sam rekla:
— Sutra nemojte dolaziti rano. Imam neke obaveze.
Sin se iznenadio.
— Kakve obaveze?
Rekla sam:
— Svoje.
Prvi put poslije godinu dana.
Tu noć nisam spavala.
Nisam bila ljuta zbog vrtića.
Ni zbog novca.
Boljelo me što me nikad nisu vidjeli kao čovjeka.
Samo kao rješenje.
Sutra sam ustala rano.
Skuhala kafu.
Uzela bijelu kovertu.
U nju sam stavila list papira.
Napisala sam:
“12 mjeseci čuvanja
250 dana
oko 2250 sati
Cijena: 0 KM
Plaćeno u poljupcima mog unuka.
Ali poštovanje još dugujete.”
Kad su došli, dala sam snahi kovertu.
Nije razumjela.
Otvorila je.
Čitala.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Ruke su joj počele drhtati.
Sin je uzeo papir, pročitao… i samo sjeo.
U kući je bila takva tišina da se čuo sat na zidu.
Snaha je prva zaplakala.
— Nisam to mislila tako…
— Pisala sam prijateljici… samo sam bila pod stresom…
Nisam vikala.
Samo sam rekla:
— Znam da nisi mislila.
— Ali si napisala.
I prvi put sam dodala:
— Ja nisam džabe. Ja sam baka.
Taj dan nisu ostavili dijete.
Otišli su kući.
Mislila sam — gotovo je.
Ali navečer zvono.
Otvorim.
Sto je sin.
Snaha.
I mali između njih, drži crtež.
Na crtežu kuća.
Sunce.
Tri štapića.
I veliki natpis:
“BAKA ❤️”
Snaha mi pruži malu kesu.
Unutra — kutija kolača.
I kovertu.
U njoj nije bio novac.
Bio je papir.
“Subota i nedjelja — samo za baku i unuka, ako baka želi.
Radni dani — vrtić.
I hvala ti što si majka i kad nisi morala biti.”
Od tada ga čuvam rjeđe.
Ali me zovu češće.
Ne da pitaju:
— Možeš li?
Nego:
— Kako si danas, mama?
I znaš šta…
Ta razlika vrijedi više od svih para.
Primjedbe