Dala sam im celu svoju penziju da renoviraju sprat, a onda su mi rekli da im "gušim slobodu" i da bi bilo bolje da pređem u dom
Celu deceniju sam štedela svaki dinar. Odvajala sam od usta, kupovala na akcijama, nosila isti kaput godinama – sve to da bih svom sinu i snaji pomogla da srede potkrovlje naše porodične kuće. Želela sam da budemo blizu, da čujem smeh unučadi iznad glave i da znam da smo svi na okupu.
Kada su rekli da nemaju dovoljno novca za izolaciju i modernu kuhinju, nisam oklevala.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Izvadila sam svoju ušteđevinu i dala im poslednju paru. "Majko, ti si naš anđeo", govorili su tada.
Sve je bilo bajkovito, dok majstori nisu otišli
Čim je poslednja pločica zalepljena i novi nameštaj unesen, atmosfera u kući se promenila. Odjednom, moji koraci u hodniku su postali "preglasni". Moje kucanje na vrata da im donesem toplu pitu postalo je "upadanje u privatnost".
Sin, koji je nekada satima sedeo sa mnom uz kafu, počeo je da izbegava moj pogled. Snaja je prestala da me poziva gore.
Hladan tuš koji nisam očekivala
Vrhunac se dogodio prošle nedelje. Sedeli smo u njihovoj novoj, sjajnoj dnevnoj sobi. Nadala sam se porodičnom razgovoru, ali su oni imali drugačiji plan.
"Mama, znaš, mi smo razmišljali... Ti si sada stara, teže se krećeš, a nama treba više prostora jer planiramo još jedno dete", počeo je sin zamuckujući. Snaja je odmah uskočila: "Pronašli smo jedan divan dom, blizu je, imaćeš društvo svojih vršnjaka. Ovde nam svima postaje tesno, gušimo jedni drugima slobodu."
Zanemela sam. Gledala sam u zidove koje sam ja platila, u prozore kroz koje dopire sunce koje više neću gledati iz ove kuće. Moja "sloboda" je bila moja porodica, a njihova sloboda je očigledno bila život bez mene.
Šta mi je ostalo?
Sada sedim u svojoj maloj sobi u prizemlju i pakujem kofere. Srce mi je slomljeno, ne zbog novca koji sam dala, već zbog saznanja da je moja ljubav imala cenu. Ispostavilo se da sam im bila potrebna samo dok je trajala gradnja. Čim je krov nad glavom osiguran, za mene više nema mesta pod njim.
Sve je bilo bajkovito, dok majstori nisu otišli
Čim je poslednja pločica zalepljena i novi nameštaj unesen, atmosfera u kući se promenila. Odjednom, moji koraci u hodniku su postali "preglasni". Moje kucanje na vrata da im donesem toplu pitu postalo je "upadanje u privatnost".
Sin, koji je nekada satima sedeo sa mnom uz kafu, počeo je da izbegava moj pogled. Snaja je prestala da me poziva gore.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Osećala sam se kao stranac u sopstvenoj kući koju sam ja otplatila i opremila.
Hladan tuš koji nisam očekivala
Vrhunac se dogodio prošle nedelje. Sedeli smo u njihovoj novoj, sjajnoj dnevnoj sobi. Nadala sam se porodičnom razgovoru, ali su oni imali drugačiji plan.
"Mama, znaš, mi smo razmišljali... Ti si sada stara, teže se krećeš, a nama treba više prostora jer planiramo još jedno dete", počeo je sin zamuckujući. Snaja je odmah uskočila: "Pronašli smo jedan divan dom, blizu je, imaćeš društvo svojih vršnjaka. Ovde nam svima postaje tesno, gušimo jedni drugima slobodu."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Zanemela sam. Gledala sam u zidove koje sam ja platila, u prozore kroz koje dopire sunce koje više neću gledati iz ove kuće. Moja "sloboda" je bila moja porodica, a njihova sloboda je očigledno bila život bez mene.
Šta mi je ostalo?
Sada sedim u svojoj maloj sobi u prizemlju i pakujem kofere. Srce mi je slomljeno, ne zbog novca koji sam dala, već zbog saznanja da je moja ljubav imala cenu. Ispostavilo se da sam im bila potrebna samo dok je trajala gradnja. Čim je krov nad glavom osiguran, za mene više nema mesta pod njim.
Primjedbe