“Hitna pomoć me vratila u život nakon 6 minuta kliničke smrti… ali problem je što sam se probudio sjećajući se svoje druge sahrane.”

“Hitna pomoć me vratila u život nakon 6 minuta kliničke smrti… ali problem je što sam se probudio sjećajući se svoje druge sahrane.”

Doktor je rekao da je bio srčani udar.
Pad na poslu. Mrak. Gotovo.

Kažu da sam bio “otišao” šest minuta.

Za njih — medicinski slučaj.
Za mene… nešto drugo.

Jer ja se ne sjećam tunela.
Ni svjetla.
Ni glasova.

Sjećam se kiše.

Sjećam se ljudi u crnom.

I sanduka.

Mog sanduka.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Stajao sam pored groba i gledao vlastitu sahranu.
Vidim brata kako plače.
Vidim ženu kako drži našu kćer.
Vidim starog prijatelja koji govori:
“Bio je dobar čovjek.”

Sve jasno. Sve stvarno.

A onda…

među ljudima — čovjek kojeg nikad nisam vidio.

Nije plakao.
Samo je gledao u sanduk… i smiješio se.

Prišao je bliže.
Nagnuo se nad grob.

I tiho rekao:

“Napokon.”

U tom trenutku sam se probudio u bolnici, udahnuo kao da gorim, doktori viču, aparati pište.

Mislio sam da je to bio san.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Dok tri dana kasnije nisam izašao kući.

Komšija me vidio i problijedio.

Rekao je:

“Čovječe… bio ti je neki lik juče ovdje.
Rekao je da je stari prijatelj.
Stajao je dugo ispred kuće… samo gledao.”

U stomaku mi se sve sledilo.

“Kako je izgledao?”

Komšija je rekao:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

“Imao je čudan osmijeh… kao da mu je drago što te nema.”

Te noći nisam spavao.

U 02:46 zazvonilo je zvono.

Otvorio sam vrata.

Na pragu — isti čovjek sa moje “sahrane”.

Pogledao me bez iznenađenja.

I rekao:

“Ne bi trebao biti ovdje.
Ja sam već platio da umreš.”