Svi su već unaprijed znali ishod.
U selu se o tome pričalo kao o gotovoj stvari.
„Kuća ide bratu. Uvijek ide muškom djetetu.“
„Ti si žensko, ti ćeš se ionako udati.“
„Njemu je otac sve ostavio.“
I ja sam vjerovala u to.
Godinama sam bila ta koja je dolazila kad god je trebalo.
Kad je otac bio bolestan — ja sam ga kupala.
Kad nije mogao ustati — ja sam ga dizala.
Kad je trebalo po ljekove — ja sam išla.
Kad je trebalo u bolnicu — ja sam vozila.
Brat je dolazio samo za praznike.
Slikanje, roštilj, osmijesi za selo.
I uvijek ista rečenica:
„Ja sam sin, to je moja kuća.“
Na dan čitanja oporuke, smijao se.
Doslovno.
Sjedi u kancelariji notara, prekriženih ruku, opušten, siguran u pobjedu.
Ja sam gledala u pod.
Notar čita:
„Kuća sa okućnicom pripada…“
Brat se nasmije još jače.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
„… mojoj kćerki.“
Tišina.
Prava tišina. Ona koja boli u ušima.
Brat je rekao:
„Molim?“
Notar je nastavio:
„Sin dobija automobil i alat iz garaže.“
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Brat je problijedio.
Ja sam ostala bez daha.
Ali onda dolazi dio koji niko nije očekivao.
Notar je pročitao pismo.
Otac je napisao:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
„Sine, dao sam ti snagu.
Kćeri, dala si mi dostojanstvo.
Ti si bila moje ruke kad moje nisu mogle.
Ti si bila moj glas kad sam šutio.
Ti si bila moj dom, dok sam još bio živ.“
Brat je izašao bez riječi.
Nije se okrenuo.
Nije se oprostio.
Nije me pogledao.
A ja sam ostala sjediti — sa ključevima kuće u ruci i knedlom u grlu.
Jer kuća nikad nije bila nagrada.
Bila je priznanje.
Primjedbe