“Kad sam otvorio očev sef poslije sahrane, unutra nije bio novac… nego lista imena. I moje je bilo precrtano.”
“Kad sam otvorio očev sef poslije sahrane, unutra nije bio novac… nego lista imena. I moje je bilo precrtano.”
Otac je bio tih čovjek.
Radio, šutio, nikad dug, nikad problem.
Svi su govorili: “Pošten do kosti.”
Zato sam tek poslije njegove smrti našao sef.
Skriven iza stare police u garaži.
Mislio sam — papiri, možda ušteđevina, stare fotografije.
Ali unutra:
crna bilježnica.
pištolj.
i lista od dvadesetak imena.
Svako ime — precrtano crvenom linijom.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Osim tri.
Jedno od ta tri… bilo je moje.
Ruke su mi se ohladile.
Na zadnjoj stranici — očev rukopis:
“Ako ovo čitaš, znači da nisam završio posao.
Nisam bio ono što si mislio.
Bio sam ono što je trebalo da budem.”
Nisam razumio ništa.
Dok nisam primijetio male datume pored svakog imena.
Godine unazad.
I shvatio —
to nisu bili dužnici.
To su bili mrtvi ljudi iz novina.
“Pljačkaš pronađen mrtav.”
“Vođa bande nestao.”
“Optuženi oslobođen zbog nedostatka dokaza — kasnije stradao.”
Svi.
Precrtani.
Sjeo sam na pod garaže, pokušavajući disati.
Telefon je tada zazvonio.
Nepoznat broj.
Dubok glas:
“Vidim da si otvorio sef.”
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Srce mi je lupalo u ušima.
“Ko je ovo?”
“Prijatelj tvog oca. Radili smo zajedno.”
Tišina.
“Ostala su tri imena.
Dvojicu pratimo mi.
Treći… to si ti.”
Nisam mogao govoriti.
Čovjek je nastavio mirno:
“Tvoj otac nije planirao da ubije tebe.
Planirao je da te pripremi.”
U stomaku mi se sve okrenulo.
“Za šta?!”
Odgovor je bio hladan:
“Za posao koji je radio 30 godina.
Za ljude koje zakon ne može dirnuti.
Za listu koja nikad ne smije ostati nedovršena.”
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Spustio je slušalicu.
Stajao sam dugo u garaži.
Gledao u svoje ime.
U crvenu liniju koja nije povučena.
I prvi put u životu shvatio —
neke porodice ti ostave kuću.
Neke dugove.
A neke…
ostave rat
za koji nisi znao da si rođen da ga nastaviš.
Primjedbe