KĆERKA ME ZAKLJUČALA U STAN… A KAD SAM SAZNALA ZAŠTO, NISAM MOGLA PRESTATI PLAKATI
Kad sam tog jutra čula kako ključ klikne s vanjske strane, mislila sam da sam umislila.
Prišla sam vratima.
Pritisnula kvaku.
Zaključano.
— Halo?! — viknula sam.
Ništa.
Pogledam kroz špijunku — hodnik prazan.
Kćerka je otišla na posao.
A mene ostavila zaključanu.
Telefon nije bio kod mene.
Ostao je u njenoj torbi.
Sjedila sam na kauču i osjećala kako mi se ruke tresu.
Imam pritisak.
Pijem tablete u 10.
Sat na zidu je otkucavao.
9:12.
9:47.
10:26.
Počela sam lupati po vratima.
— Jel ima koga?!
Niko.
U tom trenutku prvi put u životu sam pomislila:
Moje dijete me zatvorilo kao teret.
Kad je konačno došla, bilo je skoro 4 popodne.
Čim se ključ okrenuo, eksplodirala sam.
— Jesi li ti normalna?!
— Zaključala si me kao psa!
— Šta da mi je pozlilo?!
Ona nije vikala.
Samo je spustila torbu.
Sjela na stolicu.
I počela plakati.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Onako kako odrasli ljudi plaču samo kad više nemaju snage.
— Mama… jučer su me zvali iz banke…
Nisam razumjela.
— Kakve veze ima banka?!
Ona je jedva izgovarala.
— Rekli su da si opet bila tamo.
— Htjela si podići svu ušteđevinu i dati nekom čovjeku.
Srce mi je preskočilo.
Sjetila sam se.
Neki “investitor”.
Rekao je da će mi udvostručiti novac.
Bio je jako ljubazan.
— Mama… to je treći put ovaj mjesec.
Treći put?
Nisam se sjećala prva dva.
Pogledala sam je.
A ona šapne:
— Doktor kaže… početak demencije.
Riječ je pala kao kamen.
Demencija.
— Zato sam te zaključala… — rekla je kroz suze.
— Bojala sam se da izađeš… da se izgubiš… ili opet nekome daš sve što imaš.
U tom trenutku sve moje ljutnje… nestalo.
Vidjela sam samo svoje dijete.
Umornu.
Uplašenu.
Samohranu.
Kako pokušava spasiti mene od mene same.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Tiho sam sjela pored nje.
Prvi put sam primijetila koliko ima sijedih.
Kad je moja djevojčica ostarjela?
Kad je počela mene čuvati?
— Zašto mi nisi rekla? — pitala sam.
— Jer si uvijek govorila da si dobro…
— A ja sam se bojala da ćeš me zamrziti.
Uzela sam joj ruku.
— Danas jesam bila ljuta.
Zastala sam.
— Ali nisam zaključana zato što smetam.
Ona odmahne glavom, plačući.
— Zaključana sam… jer me voliš.
Sutradan smo zajedno otišle doktoru.
Zajedno kupile onaj mali sat sa GPS-om.
Zajedno zapisale sve moje tablete na veliki papir u kuhinji.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
I prvi put sam joj sama rekla:
— Ako jednog dana zaboravim ko si…
Glas mi je pukao.
— Samo me zagrli. Tijelo će se sjetiti.
Od tada me više ne zaključava.
Ali svaki put kad izlazi, okrene se na vratima i pita:
— Mama… treba li ti šta?
A ja svaki put odgovorim isto:
— Treba.
— Šta?
— Da dođeš kući.
Primjedbe