“Majka je prodala kravu da me pošalje u Njemačku. Rekla je samo: ‘Nemoj zaboraviti gdje ti je kuća.’”

“Majka je prodala kravu da me pošalje u Njemačku. Rekla je samo: ‘Nemoj zaboraviti gdje ti je kuća.’”

Otišao sam sa jednim koferom i adresom na papiru.
Prva godina — radio sam sve.
Gradilište, skladište, noćne smjene, čišćenje snijega.

Druga godina — počeo sam slati novac kući.
Majka je svaki put govorila isto:
“Ne treba, sine… samo dođi kad možeš.”

Nisam dolazio.
Uvijek sam imao izgovor.

Treća godina — kupio sam auto.
Četvrta — preselio u bolji stan.
Peta — skoro sam zaboravio kako selo miriše poslije kiše.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Jednog dana zazvonio je telefon.

Komšija.

Rekao je samo:
“Majka ti je pala… bolje dođi.”

Put kući trajao je 14 sati.
Ali meni je trajao pet godina.

Kad sam stigao, kuća je bila ista.
Kapija ista.
Šljiva ista.

Samo je majka bila manja nego što sam je pamtio.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Sjedila je na staroj stolici, zamotane noge, ali nasmijana kad me vidjela.

Rekao sam:
“Majko, vodim te sa sobom u Njemačku. Stan, doktori, sve imam.”

Ona je klimnula… pa pokazala rukom prema dvorištu.

Tek tad sam primijetio.

Nema krave.
Nema ni štale.

Komšija mi je šapnuo:
“Prodala je i zemlju prošle godine.”

Okrenuo sam se prema majci:
“Zašto?”

Ona je tiho rekla:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

“Da otplatim tvoj kredit za stan. Rekao si jednom u telefonu da je teško… mislila sam da će ti lakše biti.”

U tom trenutku nisam znao da li da plačem ili da pobjegnem od samog sebe.

Sjeo sam pored nje i prvi put poslije pet godina nisam znao šta da kažem.

Ona me samo potapšala po ruci i rekla:

“Vidiš, sine… kuća nije tamo gdje zaradiš.
Kuća je tamo gdje neko proda sve… samo da ti ne moraš.”

Te noći nisam spakovao majku za Njemačku.

Spakovao sam sebe da ostanem.