MUŽ JE TRAŽIO DNK TEST ZA NAŠEG SINA… A REZULTAT JE UNIŠTIO CIJELU PORODICU
Nikad nisam mislila da će to reći.
Sjedili smo za stolom, običan ponedjeljak, dijete crta pored nas.
On je gledao u šolju kafe i samo izgovorio:
— Hoću DNK test.
Mislila sam da se šali.
Nije.
— Mama kaže da mali ne liči na mene.
Te riječi su mi presjekle dah.
Njegova majka me nikad nije voljela.
Od prvog dana:
— Prebrzo ste se uzeli.
— Ko zna kakva je bila prije.
— Dijete ima njene oči, ne naše.
Godinama sam šutjela.
Zbog mira.
Zbog djeteta.
Zbog njega.
Ali ovo…
Ovo je bilo nešto drugo.
Pitala sam:
— Znači misliš da sam te prevarila?
On je dugo šutio.
Onda rekao:
— Samo želim biti siguran.
Ta riječ “siguran” boljela je više nego da je rekao da ne vjeruje.
Plakala sam cijelu noć.
Ne zato što sam imala šta skrivati.
Nego zato što sam shvatila da moj brak visi na jednoj analizi iz laboratorije.
Ujutro sam rekla:
— U redu. Radimo test.
— Ali kad rezultat dođe… živjećemo s posljedicama.
Nije razumio šta sam mislila.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sedmicu kasnije — rezultati gotovi.
Sjeli smo u ordinaciji.
Doktor otvara kovertu.
Gleda papir.
Pa opet.
Namršti se.
— Ovo je… neobično.
Srce mi lupa.
Muž blijed.
Doktor kaže:
— Dijete nije biološki povezano s ocem.
Tišina.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši.
Muž ustaje naglo.
— Znao sam! — viče.
A ja samo šapnem:
— To nije moguće…
Doktor podigne ruku.
— Sačekajte. Nisam završio.
Okrene drugi papir.
— Dijete takođe… nije biološki povezano ni s majkom.
Soba zanijemila.
— Šta to znači?! — viknuli smo oboje.
Doktor duboko udahne.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Znači da je došlo do zamjene beba u porodilištu.
U tom trenutku sve je stalo.
Muž me pogledao.
Prvi put bez bijesa.
Samo šok.
Sljedeći mjeseci su bili kao film.
Bolnica.
Papiri.
Traženje druge porodice.
I onda…
Poziv.
Našli su dječaka rođenog isti dan.
U istom satu.
U istoj bolnici.
Sastanak je bio u maloj kancelariji.
Druga majka je plakala čim me vidjela.
Držala je dječaka za ruku.
Dječaka koji je… ličio na mene.
Moj muž je gledao našeg sina.
Onog kojeg smo odgajali 6 godina.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
I samo ga čvrsto zagrlio.
Tako jako da je mali rekao:
— Tata, boli.
A on kroz suze:
— Nikad te ne puštam.
Na kraju…
Nismo zamijenili djecu.
Niko nije mogao.
Jer krv te napravi roditeljem…
Ali godine te naprave mamom i tatom.
Kad smo izašli iz zgrade, muž je stao.
Pred svima.
Pred svojom majkom.
I rekao:
— Ovo je moj sin.
— I ovo je moja žena.
— A ko još jednom posumnja u njih… nema više mene.
Od tada…
DNK više nikad niko nije spomenuo.
Ako si pročitao do kraja, napiši iskreno:
Da li bi ti mogao odgajati dijete za koje saznaš da nije tvoje — ali si ga volio cijeli život?
Primjedbe