“Na sahrani moje majke prišao mi je stranac i rekao: ‘Nije vam ona bila prava majka.’”
Mislio sam da je lud.
Bio je hladan dan, zemlja mokra, ljudi već polako odlazili.
Držao sam lopatu u ruci i samo htio da sve završi.
Stranac je bio star, u iznošenom kaputu, kao neko ko je dugo putovao.
Ponovio je tiho:
“Žao mi je… ali morao sam vam reći prije nego što odete kući.”
Htjeo sam ga otjerati.
Reći mu da nema pravo.
Ali onda je izvadio malu, požutjelu kovertu.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Na njoj — moje ime.
Majčin rukopis.
Ruke su mi se tresle dok sam otvarao.
Unutra samo jedna rečenica:
“Ako ovo čitaš, znači da sam otišla. Oprosti što ti nikad nisam rekla istinu.”
Noge su mi oslabile.
Stranac je tada rekao:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
“Radio sam s njom u bolnici prije 30 godina.
Te noći je izbio požar na odjelu za bebe.
Jedno dijete je ostalo bez roditelja.
Niko ga nije tražio.”
Pogledao me ravno u oči.
“Ona ga je uzela kući. Ne službeno. Samo… nije mogla da ga ostavi.”
Glava mi je zujala.
“Hoćete reći… ja sam to dijete?”
Starac je klimnuo.
“Godinama se bojala da ćeš misliti da te je lagala.
Zato je svima govorila isto:
‘Nije važno čiji je… važno je čiji je postao.’”
U tom trenutku sjetio sam se svega:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Kako je radila tri posla.
Kako nikad nije kupila sebi kaput.
Kako je uvijek govorila:
“Ti si moje čudo.”
Spustio sam se na koljena pored svježe zemlje.
Prvi put u životu nisam plakao zato što sam nekoga izgubio…
nego zato što sam shvatio
koliko sam bio voljen.
Jer krv ti daje život.
Ali tek neko ko te izabere —
daje ti majku.
Primjedbe