NA SAHRANI SAM SAZNALA DA MI MUŽ IMA DRUGU PORODICU… A ONDA JE SVEŠTENIK IZGOVORIO IME KOJE NISAM OČEKIVALA

NA SAHRANI SAM SAZNALA DA MI MUŽ IMA DRUGU PORODICU… A ONDA JE SVEŠTENIK IZGOVORIO IME KOJE NISAM OČEKIVALA

Moj muž je umro u utorak.

Srce.

Brzo, iznenada, bez oproštaja.

U ponedjeljak smo pili kafu zajedno.
U utorak sam birala kovčeg.

Dvadeset dvije godine braka… stalo u jednu crnu kutiju.

Na sahrani je bilo pola grada.

Stajala sam ukočena, držala sina za ruku.

Ljudi prilaze, šapuću:
— Bio je dobar čovjek.
— Vrijedan.
— Porodičan.

Klimala sam glavom kao robot.

Ništa nisam osjećala.

A onda sam ih vidjela.

Žena u crnom kaputu.
Pored nje djevojčica, možda 10 godina.

I mali dječak, još mlađi.

Stajali su malo dalje.

Previše blizu da bi bili slučajni.
Previše daleko da bi bili porodica.

Žena me gledala… kao da želi prići, ali ne smije.

Pomislila sam — možda kolegica s posla.

Kad je sveštenik počeo čitati imena ožalošćenih…

slušala sam napola.

“…iza sebe je ostavio suprugu…”

“…sina…”

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

pauza.

A onda:

“…i kćerku Lanu i sina Marka.”

Srce mi je preskočilo.

Koju kćerku?

Kojeg sina?

Okrenula sam se.

Ona žena u crnom počela je plakati.

Djeca su je držala za ruku.

I u tom trenutku sam znala.

Noge su mi se odsjekle.

Nakon sahrane prišla mi je.

Ruke joj se tresu.

— Nisam htjela da saznaš ovako…

Glas joj pukne.

— Ali on je govorio da će ti reći. Samo… nikad nije skupio hrabrosti.

Gledala sam djecu.

Dječak ima njegov osmijeh.

Djevojčica njegove oči.

Nisam mogla disati.

— Koliko dugo? — pitala sam.

— Jedanaest godina… — šapnula je.

Jedanaest.

Skoro pola našeg braka.

Mislila sam da ću vikati.

Da ću je udariti.

Da ću se srušiti.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ali nisam.

Samo sam rekla:

— Da li ih je volio?

Ona je počela plakati još jače.

— Svaki dan. Radio je dva posla da može pomoći oboma.

U tom trenutku mi je prvi put sinulo…

Zašto je uvijek bio umoran.
Zašto je nekad nestajao “na prekovremene”.
Zašto je plata uvijek bila manja nego što bi trebala.

Već sam krenula da odem…

Kad me djevojčica povukla za rukav.

Tiho.

— Teta… hoćemo li mi sad izgubiti tatu skroz?

Te riječi su me slomile.

Jer to nisu bila “njena” djeca.

To su bila djeca koja su upravo ostala bez oca.

Kao i moj sin.

Prošlo je mjesec dana.

Pozvala sam ih na kafu.

Svi su mislili da sam poludjela.

Moja sestra rekla:
— Poslije svega?!

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ali kad su došli…

Djeca su sjedila zajedno za stolom.

Smijali se isto.
Držali šolje isto.
Imali njegov pogled.

I prvi put sam shvatila nešto strašno i jednostavno:

On je možda bio loš muž.

Ali očito nije bio loš otac.

Danas…

Njegova druga djeca dolaze kod nas nedjeljom.

Moj sin ih zove brat i sestra.

A ja…

Ja još uvijek ne znam kako da nazovem ženu koja mi je dijelila muža.

Ali znam jedno.

Mržnja ne bi vratila njega.

A djeca ne smiju plaćati grijehe odraslih.

Ako si pročitao do kraja, napiši iskreno:

Bi li ti mogao oprostiti ovako nešto… ili bi zauvijek zatvorio vrata?