U dnevnom boravku mirisalo je na novi namještaj i skupu tehnologiju. Pod borom, iako nije bio Božić, stajala je ogromna kutija omotana sjajnim papirom. Tata se vratio s "poslovnog puta", a mama je upravo završila još jedan važan poziv.
"Evo, sine, ono što si tražio! Najnovija konzola, s dodatnim kontrolerima i tri igrice koje su tek izašle", rekao je otac, ne skidajući pogled s obavijesti na svom satu.
Dječak je polako otvarao kutiju. Nije bilo vriska, nije bilo skakanja. Samo tiho "Hvala, tata".
Otac je zadovoljno potapšao sina po ramenu. "Vidiš kako tata misli na tebe. Radi se, sine, da bi se imalo. Nema me puno, ali barem imaš sve što poželiš. Tvoji prijatelji to mogu samo sanjati."
Mama je dodala, popravljajući dječakovu markiranu majicu: "I kupila sam ti onaj novi tablet, da ti ne bude dosadno dok mi večeras budemo na onoj proslavi u firmi. Ostavit ćemo ti naručenu pizzu."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Roditelji su se brzo spremili, mirisali na skupe parfeme i blistali u odijelima. Dok su izlazili, otac je dobacio: "Uživaj u igricama, to je koštalo kao nečija mjesečna kirija!"
Vrata su se zatvorila uz tupi zvuk. Muk.
Dječak je ostao sjediti na podu, okružen elektronikom vrijednom tisuće eura. Pogledao je u tu najnoviju konzolu, a zatim u kut sobe gdje je stajao stari, prašnjavi nogometni karton koji je sam napravio prije mjesec dana.
Tada je uzeo svoj novi, skupi tablet, ali nije upalio igricu. Otvorio je aplikaciju za bilješke i počeo tipkati poruku koju nikada nije poslao...
Što je dječak napisao u poruci i što su roditelji pronašli na ekranu kad su se vratili usred noći, pročitajte u prvom komentaru. 👇 ( ispod )
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
NASTAVAK:
Kad su se roditelji vratili, kuća je bila u potpunom mraku. Samo je jedan mali zaslon svijetlio na kuhinjskom stolu. Bio je to onaj novi tablet.
Otac ga je uzeo, misleći da ga je dječak zaboravio ugasiti, ali mu je pogled stao na tekstu koji je ostao otvoren. Pisalo je:
"Dragi tata, draga mama. Hvala vam na konzoli. Stvarno je brza. Ali, imam jednu molbu. Možete li provjeriti na internetu koliko košta jedan sat vašeg vremena? Skupio sam sav novac koji mi dajete za užinu i ono što mi je baka dala za rođendan. Imam 120 eura. Je li to dovoljno da sutra ne idete na posao, nego da odemo u park i samo bacamo kamenčiće u vodu? Ne trebaju mi nove igrice, trebaju mi vaši glasovi koji se ne čuju samo preko mobitela."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Ispod poruke, dječak je ostavio svoju malu, šarenu štednu kasicu. Bila je prazna. Sav novac bio je uredno složen pored tableta.
Otac je sjeo na stolicu, onako u odijelu, i prvi put nakon dugo vremena osjetio da mu onaj skupi sat na ruci ne pokazuje vrijeme, nego gubitak. Mama je ušla u dječju sobu i vidjela ga kako spava, čvrsto grleći onaj stari, poderani jastuk, dok je nova konzola u boravku ostala čak i neuključena u struju.
Shvatili su surovu istinu: Djeca ne pamte cijenu igračaka, nego osjećaj prisutnosti. Možete im kupiti cijeli svijet, ali ako niste u njemu, oni su i dalje siročad s punim džepovima.
Dajemo li djeci stvari jer ih volimo, ili zato što nemamo vremena za njih? Što vi mislite?
Primjedbe