U kući obitelji Petrović, nedjelja je bila svetinja. Miris juhe širio se selom, a stol je bio postavljen za trojicu muškaraca – oca, sina i unuka. Na čelu stola sjedio je djed, a do njega unuk kojeg su odgajali da bude „nasljednik“.
Milka, majka i supruga, provela je cijelo jutro u kuhinji. Njezine ruke bile su crvene od vrele vode, a leđa su je boljela od stajanja. No, kad bi ručak počeo, Milka nije sjedala. Ona je „posluživala“. Dosipala je juhu, donosila kruh, rezala meso i pazila da ničija čaša ne bude prazna. Jela bi poslije, hladne ostatke s kraja lonca, stojeći uz radnu ploču u kuhinji, dok su iz blagovaonice dopirali glasni razgovori o politici i „važnim muškim poslovima“.
„Šuti, proći će“
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
To je bila rečenica koju je Milka čula od svoje majke, a njezina majka od bake. Na Balkanu se ženska žrtva podrazumijeva kao zrak koji udišemo – nevidljiva je, ali se bez nje dom guši. Kad bi Milka pokušala reći da je umorna, njezin suprug bi je pogledao s nerazumijevanjem: „Pa što ti radiš po cijeli dan? Kod kuće si, na toplom. Ja sam taj koji zarađuje.“
Problem nije bio samo u poslu. Problem je bio u tome što Milka nije imala pravo na umor, na loš dan, niti na vlastito mišljenje koje se razlikovalo od „glave kuće“.
Prekretnica se dogodila na proslavi njezine pedesete godišnjice. Sin, kojeg je školovala odvajajući od svojih usta, ustao je da nazdravi. Pričao je o ocu, o djedovom poštenju, o „čvrstoj muškoj ruci“ koja ih je izvela na pravi put. Milku je spomenuo na kraju, kao „vrijednu pčelicu“ koja je uvijek bila tu da ih nahrani.
Milka je tada shvatila: oni je ne vide kao ljudsko biće s snovima. Za njih je ona bila servis, funkcija, dio kućanskih aparata koji se nikada ne kvari.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sljedeće nedjelje, Milka nije ustala u šest ujutro. Nije bilo mirisa juhe. Kad su se muškarci probudili i gladni sjeli za stol, zatekli su prazne tanjure. Milka je sjedila na čelu stola, odjevena u svoju najbolju haljinu, s knjigom u ruci i šalicom kave koju je skuhala – samo sebi.
„Gdje je ručak, Milka?“ upitao je suprug, šokiran prizorom.
„U trgovini,“ odgovorila je mirno, ne podižući pogled s knjige. „Namirnice su tamo. Kuhinja je tamo. Recepti su u mojoj glavi, ali danas ih ne iznajmljujem. Danas sam ja gost u ovoj kući, baš kao što ste vi bili zadnjih trideset godina.“
Sin je pokušao prigovoriti, ali Milka ga je prekinula: „Sine, učila sam te da poštuješ profesore i šefove. Ali nikad te nisam naučila da poštuješ ruke koje su ti oprale tisuće košulja.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Od danas, ovaj stol ima četiri noge i četiri stolice. Ili ćemo svi kuhati i svi sjediti, ili ćete naučiti kako miriše prazan tanjur.“
Bila je to najteža lekcija koju su Petrovići ikada naučili. Trebalo im je vremena da shvate da kuća ne stoji na temeljima, nego na Milkinim leđima. Polako, nedjelje su se promijenile. Juha je ponovno mirisala, ali ovaj put su je kuhali zajedno, a Milka je prva sjedala za stol.
Pouka: Na Balkanu se od žena često očekuje da budu „stupovi društva“ tako što će postati nevidljive. No, obitelj koja se temelji na iscrpljenosti žene nije uspješna obitelj – to je samo sustav eksploatacije skriven pod maskom tradicije. Prava snaga žene nije u tome koliko može istrpjeti, nego u trenutku kada odluči da njezino dostojanstvo više nema cijenu.
Bila je to najteža lekcija koju su Petrovići ikada naučili. Trebalo im je vremena da shvate da kuća ne stoji na temeljima, nego na Milkinim leđima. Polako, nedjelje su se promijenile. Juha je ponovno mirisala, ali ovaj put su je kuhali zajedno, a Milka je prva sjedala za stol.
Pouka: Na Balkanu se od žena često očekuje da budu „stupovi društva“ tako što će postati nevidljive. No, obitelj koja se temelji na iscrpljenosti žene nije uspješna obitelj – to je samo sustav eksploatacije skriven pod maskom tradicije. Prava snaga žene nije u tome koliko može istrpjeti, nego u trenutku kada odluči da njezino dostojanstvo više nema cijenu.
Primjedbe