U našem selu, baba Jela nije trebala internet. Ona je bila Facebook, Instagram i lokalni dnevnik u jednom. Njezina "promatračnica" bila je stara klupa ispod oraha, strateški postavljena tako da vidi tko ulazi u poštu, tko kupuje više od dva piva u trgovini i čija je kći zakasnila s povratkom iz grada.
Jela nije samo prenosila vijesti; ona ih je "začinjavala".
- Ako bi vidjela poštara da se zadržao kod mlade udovice pet minuta duže, cijelo selo bi do navečer znalo da se "spremaju svatovi ili barem skandal".
- Ako bi susjed Marko kupio novi traktor, Jela bi šaputala da su to "sigurno pare od njemačke penzije koju je ukrao od pokojnog strica".
Njezin jezik bio je oštriji od brijača, a njezina omiljena rečenica bila je: "Ja ne tračam, ja samo kažem ono što svi vide, a nitko ne smije reći."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Jednog dana, u selo se doselio povučen čovjek, ni mlad ni star, kojeg su svi zvali "Nijemi". Kupio je ruševnu kuću na kraju puta i radio od jutra do mraka. Jela ga je odmah uzela na zub. "Vidi ga," govorila bi pred trgovinom, "ne pozdravlja, šuti... Sigurno je pobjegao iz zatvora. Ili krije neku sramotu. Vidjela sam ga kako noću nosi neke teške vreće u podrum. Tko zna čije su to kosti!"
Priča je rasla. Do kraja mjeseca, "Nijemi" je u Jelinim pričama postao bivši špijun, opasni kriminalac i sumnjivac koji planira dignuti pola sela u zrak. Ljudi su ga počeli obilaziti u širokom luku, a djeci su branili da se igraju blizu njegove ograde.
A onda, u nedjelju poslije mise, Jela je sazvala "izvanrednu sjednicu" ispred crkve. "Ljudi, moramo ga istjerati! Vidjela sam sinoć crni auto s tamnim staklima ispred njegove kuće. Došli su po plijen!"
Upravo u tom trenutku, taj isti crni auto polako se dovezao do crkve. Iz njega je izašao gradonačelnik obližnjeg grada i jedan poznati televizijski novinar. Selo je zanijemilo. Jela se is prsila, spremna da prva pruži "dokaze".
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
No, iz auta su izvadili veliku uokvirenu plaketu. "Nijemi" je upravo tada prilazio crkvi, u čistoj, staroj košulji.
"Gospodine Ivane," obratio mu se gradonačelnik pred svima, "čast nam je što ste odabrali baš ovo selo za svoj mir nakon što ste svu svoju imovinu i ušteđevinu donirali za izgradnju dječjeg onkološkog odjela. Vaša skromnost je nevjerojatna."
Novinar se okrenuo prema okupljenim seljanima i dodao: "Gospodin Ivan je godinama radio u rudnicima u inozemstvu, a sve što je zaradio, davao je onima kojima je najpotrebnije. One vreće koje je nosio u podrum? To su bile sadnice rijetkog drveća koje želi posaditi u vašem parku, kao poklon selu."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Nastao je muk. Teži od onoga u grobu. Ljudi su polako okretali glave prema Jeli. Ona, koja je uvijek imala tisuću riječi, odjednom je pokušala progutati knedlu veličine oraha.
Ivan je samo mirno prošao pored nje. Nije je ni pogledao. Nije mu trebala osveta – njezina vlastita tišina pred cijelim selom bila mu je dovoljna kazna. Od tog dana, Jela i dalje sjedi ispod oraha, ali kad netko prođe, ona samo popravlja maramu i gleda u zemlju.
Pouka: Trač je kao perje pušteno na vjetru – lako ga je rasuti, ali ga je nemoguće sakupiti kad shvatiš da si pogriješio. Onaj tko kopa jamu drugome jezikom, obično sam u nju upadne kad se sazna istina.
Primjedbe