“Sestra mi je rekla da ne dolazim na svadbu… jer nemam šta obući.”
Poruka je stigla kratko, bez tačke:
“Nemoj se ljutit, ali biće puno ljudi… znaš kako je. Bolje da ne dolaziš.”
Znao sam šta znači.
Radio sam na pijaci, živio kao podstanar, dugovi do grla.
A ona se udavala za bogatog čovjeka iz grada.
Nisam odgovorio ništa.
Samo sam tog dana radio duplu smjenu i pravio se da je običan petak.
Ali navečer… nisam mogao izdržati.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sjeo sam u stari auto, obukao jedinu košulju koju imam i krenuo.
Rekao sam sebi: neću ulaziti, samo ću izdaleka vidjeti da je sretna.
Sala je blještala.
Skupa auta, muzika, ljudi u odijelima.
Stajao sam kod kapije kao stranac.
Tad je neko viknuo:
“Evo ga! Gdje si, čovječe?!”
Okrenuo sam se — mladoženja ide prema meni, široko se smije.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Zbunjen, rekao sam:
“Došao sam samo na minut… nisam bio pozvan.”
On se nasmijao još jače i rekao:
“Kako nisi? Pa svadba bez tebe ne bi ni postojala.”
Nisam razumio.
Uveo me unutra, pravo do bine.
Sestra stoji u vjenčanici… oči joj pune suza.
U ruci drži mikrofon.
Rekla je pred svima:
“On je moj brat.
Čovjek koji je prije tri godine digao kredit na svoje ime da ja završim fakultet.
Čovjek koji je prodao svoj auto da platim stan dok sam studirala.
Čovjek koji nikad nije rekao nikome.”
Sala je utihnula.
Ona je prišla i zagrlila me.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
“Ovu poruku da ne dolaziš… poslala sam jer sam znala da ćeš doći samo ako misliš da nisam dobro.
A htjela sam da te dovedem ovako — da svi znaju ko me je stvarno doveo do oltara.”
Mladoženja je stavio ruku na moje rame i rekao:
“Prvo mjesto za stolom je tvoje.
Ti si danas najvažniji gost.”
Te večeri prvi put u životu nisam gledao šta sam obukao.
Jer sam znao —
porodica ne vidi košulju.
Porodica vidi šta si nosio na leđima dok niko nije gledao.
Primjedbe