Sin je majku stavio u dom i rekao: "Tamo će ti biti bolje", a onda je nakon mjesec dana otvorio njezinu staru torbu

U našem selu, obitelj mog susjeda Marka smatrala se "gospodskom". Marko je bio uspješan čovjek, uvijek u odijelu, s novim autom i velikim planovima. Njegova majka, baka katuša, cijeli je život provela radeći u polju, žuljevitih ruku i pognutih leđa, samo da bi njega iškolovala.

"Smetaš nam u stanu"

Kad je Marko renovirao svoj luksuzni stan u gradu, njegova žena je jasno dala do znanja: Marija se ne uklapa u njihov moderni interijer. "Stalno hodaš u tim vunenim čarapama, mirišeš na zapršku, djeca ne mogu učiti od tvog kuhanja kave", govorila bi joj snaha.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Marko je jedan ponedjeljak samo došao i rekao: "Majko, spakiraj se. Našao sam ti prekrasan dom, imaš tamo svoje društvo, televiziju, medicinske sestre... Bit će ti bolje nego ovdje." Marija je samo šutjela. Nije pustila ni suzu. Uzela je svoju staru, izlizanu kožnu torbu i sjela u auto koji ju je odvezao u tišinu staračke sobe.

Zaboravljena u sobi broj 12

Prvih tjedan dana Marko je zvao. Drugi tjedan je poslao poruku. Treći tjedan se nije javio, bio je na "važnom poslovnom putu". Marija je sjedila pored prozora doma, držeći tu svoju torbu u krilu kao da je u njoj cijeli njezin život. Ostali štićenici su je pitali što to čuva, a ona bi samo blago rekla: "Čuvam ono što moj sin još nije spreman vidjeti."

Nakon mjesec dana, Marija je preminula u snu. Tiho, onako kako je i živjela. Marko je došao po njezine stvari, osjećajući laganu grižnju savjesti, ali se tješio mišlju: "Barem je provela zadnje dane u luksuzu koji sam joj platio."

Šok u staroj torbi

U njezinoj sobi čekala ga je samo ta stara torba. Kad ju je otvorio, očekivao je stare fotografije ili krunicu. No, unutra je bila hrpa papira i jedan ključ s privjeskom u obliku starog hrasta.

Bili su to ugovori o zakupu zemljišta i štedna knjižica na njegovo ime. Na vrhu je stajalo pismo napisano drhtavom rukom:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Sine moj, znam da ti je moj miris smetao i da su ti moji žuljevi bili teret. Ali želim da znaš – ona zemlja koju si htio prodati jer si mislio da je bezvrijedna, godinama je donosila plodove. Svaki euro koji sam zaradila prodajući sir i povrće na tržnici, stavljala sam na ovu knjižicu. Čuvala sam to za tvoj 'crni dan', onaj koji dođe kad čovjek shvati da novac ne kupuje ljubav."

Gorka kava i kasno pokajanje

Marko je pogledao iznos na knjižici – bilo je dovoljno da isplati sve svoje kredite zbog kojih je bio pod stresom i zbog kojih je zapravo postao tako grub prema majci. Ali uz novac je bila i poruka iz općine: Marija je tjedan dana prije odlaska u dom prepisala svu zemlju lokalnom sirotištu, ostavljajući Marku samo taj ključ od stare obiteljske konobe.

Kad je otišao tamo i otključao vrata, na stolu ga je čekala šalica njezine kave, odavno hladna, i poruka: 

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Ovdje si uvijek bio samo moj sin, a ne direktor. Šteta što si to zaboravio prije nego što si me zaključao iza tuđih vrata."

Marko je pao na koljena i zaplakao, ali zidovi konobe nisu mu mogli uzvratiti zagrljaj.

Pouka: Roditelji nisu komad starog namještaja koji možete zamijeniti kad vam prestane odgovarati estetika života. Oni su korijen, a kad posiječete korijen, stablo može još neko vrijeme izgledati zeleno, ali je zapravo već mrtvo.