SNAHA ME ISTJERALA IZ KUĆE… A ONDA JE MOJ SIN NAŠAO JEDAN PAPIR KOJI JE PROMIJENIO SVE
Kuću smo gradili moj muž i ja ciglu po ciglu.
On radio na građevini.
Ja čistila po kućama.
Nije bilo lako.
Ali uvijek smo govorili:
— Ovo ostaje sinu.
Kad je muž umro, ostala sam sama u toj kući.
I uspomenama.
Sin se oženio.
Bio je sretan.
A meni je to bilo najvažnije.
Na početku je sve bilo normalno.
Dok nisu došla prva prepucavanja.
— Mama, treba nam više prostora.
— Mama, treba renovirati.
— Mama, možda bi bilo bolje da se kuća prebaci na njega.
Nisam htjela svađu.
Rekla sam:
— Sve će ionako biti njegovo jednog dana.
I prepisala kuću na sina.
To mi je bila najveća greška.
Nakon potpisa… sve se promijenilo.
Snaha odjednom hladna.
— Treba nam vaša soba za dječiju.
— Treba nam privatnost.
— Ne možemo živjeti svi zajedno.
Sin šutio.
Uvijek šutio.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Jednog jutra spustila je kafu pred mene i rekla ravno:
— Nađite sebi drugi smještaj do kraja mjeseca.
Mislila sam da se šali.
Nije.
Spakovala sam stvari u dva kofera.
Nisam plakala pred njima.
Samo sam pitala sina:
— Sine… je li ovo i tvoja odluka?
Gledao je u pod.
— Tako je najbolje za sve.
Te riječi su me ubile više nego išta.
Preselila sam kod sestre.
Mala soba.
Tuđi ormar.
Tišina.
Od žene koja je imala kuću… postala sam gost.
Prošla su tri mjeseca.
Telefon zazvoni.
Sin.
Glas mu čudan.
— Mama… moraš doći.
Srce mi stalo.
— Šta se desilo?
— Samo dođi.
Kad sam ušla u kuću…
Snaha sjedi blijeda.
Sin stoji s nekim papirom u ruci.
Ruke mu se tresu.
— Našao sam ovo u staroj kutiji od dokumenata… kad smo čistili tavan.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Pruži mi papir.
Prepoznala sam odmah.
Rukopis mog pokojnog muža.
Testament.
Čitala sam naglas, glas mi pucao:
“Kuća ostaje sinu… pod jednim uslovom.
Da njegova majka ima pravo živjeti u njoj do kraja života.
Ako je ikad izbaci ili joj to pravo uskrati — kuća automatski prelazi na lokalni dom za nezbrinutu djecu.”
Soba je zanijemila.
Sin problijedio.
Snaha počela govoriti:
— Ja nisam znala…
Ali on je samo šapnuo:
— Mama… oprosti.
I prvi put nakon mjeseci… zaplakao kao dijete.
Tog dana sam se vratila u svoju sobu.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Ali nešto više nikad nije bilo isto.
Ne zbog papira.
Nego zato što sam shvatila:
Kuću možeš nekome prepisati.
Ali savjest… nikad.
Danas živimo zajedno.
Snaha je tiša.
Sin pažljiviji.
A testament stoji uokviren u hodniku.
Ne kao prijetnja.
Nego kao podsjetnik da se roditelji ne ostavljaju kad potpišu papire.
Ako si pročitao do kraja, napiši:
Da li bi ti ikad prepisao kuću djetetu dok si još živ?
Primjedbe