Stari bunar u dvorištu bio je zapečaćen lancima, a djed mu je ostavio samo jedan zavjet: "Nikad ne gasi svjetlo u kuhinji"

Kada se Damir vratio na djedovo imanje u zabačenom zaseoku, mislio je da su sve te priče o "ukletoj zemlji" samo način da se djeca zadrže u kući nakon mraka. Imanje je bilo prekrasno, ali pusto. Usred dvorišta stajao je stari, kameni bunar, ali nije služio za vodu. Bio je prekriven teškom betonskom pločom i omotan zahrđalim lancima, kao da se nešto unutra želi zadržati, a ne zaštititi.

Djedov testament bio je kratak i bizaran: „Sve je tvoje, Damire. Ali zapamti – svjetlo u kuhinji, onaj mali prozor što gleda na bunar, mora gorjeti svaku noć. Ne pitaj zašto, samo ne dopusti da mrak dotakne to staklo.“

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Prvih mjesec dana Damir je poštovao djedovu volju. No, jedne olujne noći, grom je udario u obližnji stup i cijelo selo je ostalo bez struje. Damir je sjedio u mraku, tražeći svijeće, kad je začuo zvuk koji mu je zaledio krv u žilama.

Zveket. Metal o metal. Lanac na bunaru se pomaknuo.

Pomislio je da je vjetar, ali zvuk se ponovio, ritmično, kao da netko polako vuče teški lanac preko kamena. Damir je upalio baterijsku lampu i usmjerio je prema kuhinjskom prozoru. Staklo je bilo crno, neprozirno od kiše, ali u odrazu je vidio nešto što nije trebalo biti tamo.

Iza njegovih leđa, u kutu kuhinje, stajala je mokra, tamna mrlja. Iz te mrlje počeo se širiti miris ustajale, močvarne vode.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

„Nema svjetla, Damire...“ začuo se hrapav šapat koji kao da je dolazio iz same zemlje ispod kuće. „Djed ti je obećao da će netko uvijek bdjeti. Sad si ti na redu da vratiš dug.“

Damir je istrčao van, na kišu, s namjerom da pobjegne do auta. Dok je prolazio pored bunara, zastao je. Betonska ploča bila je pomaknuta. Iz tame bunara izvirivale su duge, bijele ruke, tanke poput grana, s kožom koja je visjela kao stara krpa.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

„Tko si ti?“ vrisnuo je Damir.

Glava koja je izronila iz tame nije imala lice – samo glatku, bijelu kožu preko koje su se nazirale vene. Ali glas koji je izašao iz te strave bio je glas njegovog djeda: „Pobjegao sam iz mraka, sinko, ali netko je morao ostati dolje da drži stražu. Sad kad si ugasio svjetlo, ti si me vidio. A ono što se vidi, više ne može otići.“

Sutradan su susjedi vidjeli da na imanju ponovo gori svjetlo u kuhinji. Ali Damira više nitko nije sreo u trgovini niti na putu. Prolaznici kažu da se ponekad, kad je noć tiha, iz kuhinje čuje plač, a s ruba bunara odjekuje djedov smijeh koji više ne zvuči ljudski.

Na prozoru kuhinje sada stoji nova poruka, napisana iznutra, krvlju ili blatom: „Ne gasite svjetlo. Molim vas.“