Starica mu je rekla da nikada ne otvara prozor prema šumi nakon ponoći, ali on je mislio da su to samo seoske praznovjerice

Marko je bio čovjek od nauke i činjenica. Kada je od daleke tetke naslijedio staru, kamenu kuću na samom rubu planinskog sela, planirao je to biti savršen bijeg od gradske buke. Kuća je bila čvrsta, s debelim zidovima i teškim hrastovim vratima, ali je imala jedan čudan detalj – svi prozori koji su gledali prema gustoj, mračnoj šumi bili su zakovani daskama.

Prva susjeda, baka Mara, prešla je preko ceste prvog dana, noseći mu svijeću i stručak bosiljka. "Slušaj me dobro, sinko," rekla mu je glasom koji je zvučao kao struganje kamena o kamen. "Možeš mijenjati krov, možeš krečiti, možeš raditi što hoćeš... ali nikada, baš nikada, ne skidaj daske s onih prozora. I ako čuješ da te netko zove iz šume, a glas ti zvuči poznato – ne odgovaraj. U ovoj šumi žive oni koji su zaboravili da su nekada bili ljudi."

Marko se samo nasmijao. "Bako, 2026. je godina. Šuma je samo drveće, a vjetar je samo zrak."

Tjedan dana kasnije, vođen znatiželjom i željom za više svjetla, Marko je uzeo pajser i skinuo daske s velikog prozora u spavaćoj sobi. Pogled je bio veličanstven, ali jeziv – stabla su bila toliko gusta da se činilo kao da tvore neprobojan crni zid.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Te noći, točno u tri sata, Marka je probudilo grebanje. Nije to bio zvuk životinje. Zvučalo je kao da netko dugim, oštrim noktima polako prelazi preko stakla. Crrr... crrr... crrr...

Srce mu je počelo ubrzano kucati. Sjeo je u krevetu, a sobu je ispunio miris vlažne zemlje i truleži, iako je prozor bio zatvoren. Tada je čuo glas.

"Marko... otvori... hladno mi je."

Bio je to glas njegove majke. Majke koja je preminula prije deset godina. Glas je bio identičan, onaj isti topli majčinski ton, ali je u pozadini bilo nešto izobličeno, kao da netko govori kroz vodu ili kroz prazninu.

"Mama?" šapnuo je, zaboravljajući bakino upozorenje.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Otvori samo malo... samo da ti vidim lice," nastavio je glas iza stakla.

Marko je, kao u transu, prišao prozoru. Mjesec je odjednom izašao iza oblaka i osvijetlio ono što je stajalo vani. Na grani starog hrasta, tik uz staklo, nije stajala njegova majka. Tamo je bilo nešto visoko, neprirodno mršavo, prekriveno rijetkom, sijedom dlakom, s očima koje su bile samo dvije crne rupe bez zjenica. To stvorenje je imalo lice koje se neprestano mijenjalo – u jednom trenutku bi ličilo na njegovu majku, u drugom na starog prijatelja, a u trećem bi postalo bezoblična masa mesa.

Biće je naslonilo svoje dugačke, koščate prste na staklo. "Rekla sam ti da ne odgovaraš, Marko..." izustilo je stvorenje, ali ovaj put glasom bake Mare.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Marko se bacio natrag, sapleo o tepih i vrisnuo. U tom trenutku, staklo je počelo pucati. Ne od udarca, nego od siline zla koje je isijavalo s druge strane. Shvatio je da daske nisu bile tu da on ne vidi šumu, nego da šuma ne vidi njega.

Ujutro su mještani pronašli kuću širom otvorenih vrata. Marka nije bilo. Na prozoru koji je on raskovao nije bilo tragova provale, samo jedan otisak ruke u prašini na unutarnjoj strani stakla. Otisak koji je bio mnogo veći od ljudskog.

Baka Mara je samo mirno zapalila svijeću ispred njegove kapije i tiho rekla: "Šuma nikad ne uzima ono što joj ne ponudiš. On joj je ponudio svoju znatiželju."

Od tada, nitko više ne kupuje kuću na rubu sela, a oni koji tuda prolaze, kažu da se ponekad, kad vjetar okrene s planine, čuje Marko kako moli da mu netko otvori vrata.