SVEKAR ME GODINAMA TERAO DA RAĐAM JOŠ DJECE… A ONDA JE DOKTOR IZGOVORIO JEDNU REČENICU KOJA JE SVE UTIŠALA

SVEKAR ME GODINAMA TERAO DA RAĐAM JOŠ DJECE… A ONDA JE DOKTOR IZGOVORIO JEDNU REČENICU KOJA JE SVE UTIŠALA

Prvo dijete sam rodila sa 24.

Teško, dugo, uz komplikacije.
Ali kad sam ga uzela u ruke, mislila sam — sve je vrijedilo.

Muž je bio sretan.
Ja iscrpljena.
A svekar…

On je već na babinama pitao:

— Dobro, a kad će drugo?

Svi su se nasmijali.
Ja nisam.

Mislila sam — proći će.

Ali nije prošlo.

Svaki ručak ista rečenica:

— Jedno dijete nije porodica.
— Moraš roditi bar troje.
— Naša kuća nikad nije imala jedno dijete.

Muž bi šutio.
Uvijek šutio.

A ja bih stiskala viljušku i gutala knedlu zajedno sa supom.

Kad je mali napunio dvije godine, počeli su ozbiljni pritisci.

— Šta čekaš?
— Nećeš valjda biti sebična?
— Žena vrijedi koliko djece rodi.

Te riječi su me boljela više nego porođaj.

Ali niko nije znao istinu.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ni muž.
Ni svekar.
Ni iko.

Jer doktor mi je nakon prvog poroda tiho rekao:

— Sljedeća trudnoća bi mogla biti opasna.
— Pratite stanje srca.

Nisam htjela paničiti.
Nisam htjela praviti dramu.

Mislila sam — možda nikad neću ni ostati trudna opet.

Ali ostala sam.

Tri godine kasnije.

Kad sam vidjela dvije crte, noge su mi se odsjekle.

Svekar je slavio kao da je dobio loto.

— E sad je kuća prava!

Ja sam noćima ležala budna i slušala svoje srce kako lupa.

Bukvalno.

U četvrtom mjesecu počele su vrtoglavice.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

U petom — nesvjestice.

U šestom — hitna.

Bolnica.
Monitori.
Bijeli plafon.

Muž blijed kao zid.
Svekar prvi put bez riječi.

Doktor je izašao u hodnik gdje su svi čekali.

I rekao jednu rečenicu koja je presjekla zrak:

— Ako ova trudnoća nastavi, možete izgubiti i majku i dijete.

Tišina.

Takva tišina da se čulo kako neko na drugom kraju hodnika kašlje.

Morala sam prekinuti trudnoću.

Medicinski.

Riječ koju niko u našoj kući nikad nije izgovorio.

Kad sam se vratila u sobu, čekala sam osuđivanje.

Posebno od njega.

Svekar je stajao kod prozora.

Leđa pogrbljena.

Okrenuo se… i prvi put u životu vidjela sam ga da izgleda star.

Stvarno star.

Prišao je polako.

I rekao:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

— Snaho… oprosti.
— Ja sam htio nasljednike.
— A skoro sam izgubio dijete koje već imam.

I zaplakao.

Prvi put otkad ga znam.

Kad smo izašli iz bolnice, otvorio mi je vrata auta.

Sitnica.

Ali nikad prije nije.

Od tada…

Nikad više nije pitao za drugo dijete.

Nikad.

Samo svako jutro kad dođe na kafu kaže:

— Kako si danas?

A mom sinu svaki put šapne:

— Čuvaj mamu. Ona je naša najveća sreća.

I znaš šta…

Kuća može imati jedno dijete.

Ali porodica ima samo jedno srce.

Ako ono stane — sve staje.