Svi su mrzili "pustinjaka" iz velike kuće na kraju sela, dok se jedne nedjelje nije pokvario njegov kamion

U našem selu, gdje se svaka kava pije uz barem tri trača, nitko nije bio toliko "na tapeti" kao gospodin Stipe. Živio je u velikoj, kamenoj kući na samom kraju ceste, ograđenoj visokim zidom i gustom živicom. Stipe nikada nije dolazio u lokalnu gostionicu, nije sjedio na klupi ispred crkve, niti je ikome otpozdravljao s više od kratkog kima glavom.

"Vidi ga," govorili bi mještani, "ima novca k’o blata, a ni rakiju da naruči narodu. Sigurno je to neki mutan novac, tko zna koga je on prevario u onoj svojoj Njemačkoj." Žene su ga zvale "škrtac", a djeca su se natjecala tko će mu brže pretrčati pored kapije, vjerujući pričama da je Stipe zao čovjek koji ne voli ni ljude ni životinje.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Jedino što je selo znalo o njegovoj rutini bilo je to da svake nedjelje, točno u sedam ujutro, Stipe sjeda u svoj stari, ali održavani kamionet, prekriven ceradom, i odlazi nekamo preko brda. Vraćao bi se kasno navečer, umoran i još šutljiviji.

Jedne kišne nedjelje, sudbina je htjela da se taj famozni kamionet pokvari usred sela, točno ispred kuće Marka, najglasnijeg kritičara Stipine "škrtosti". Motor je zakašljao i stao. Stipe je izašao, vidno uznemiren, gledajući na sat kao da mu život ovisi o vremenu.

Marko je, s pobjedonosnim osmijehom, izašao iz kuće. "Što je, susjed? Neće stroj dalje? Možda ti Bog vraća što nikad ni marke nisi dao za popravak seoskog puta."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Stipe ga nije ni pogledao. "Marko, molim te, ne treba mi tvoj podsmijeh. Treba mi samo pomoć da ovo upalimo. Kasnim, a oni me čekaju."

"Tko te čeka? Tvoji milijuni?" dobacio je netko iz mase koja se već počela okupljati.

U tom trenutku, cerada na kamionetu se pod naletom vjetra i kiše olabavila i skliznula. Svi su zanijemili. Kamionet nije bio pun eura, niti luksuznog namještaja. Bio je krcat gajbama svježeg voća, vrećama brašna, novim školskim torbama i paketima pelena.

Stipe je uzdahnuo, sjeo na rub branika i prekrio lice rukama. "Svake nedjelje idem u dom za djecu bez roditelja u onom malom mjestu s druge strane planine," rekao je tiho, gotovo se ispričavajući. "Moja žena i ja nikada nismo mogli imati djece. Kad je ona umrla, ostavila mi je u amanet da sve što smo u Njemačkoj stekli, podijelim onima koji nemaju nikoga. Ne želim da itko zna. Ne želim zahvalnice. Želim samo da ta djeca imaju toplu obuću i nešto što nije samo suhi kruh."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Nastao je muk kakav selo ne pamti. Oni koji su mu psovali "škrtu mater", sad su gledali u svoje blatnjave cipele. Marko, koji je prvi počeo s uvredama, polako je prišao kamionetu, zavrnuo rukave i rekao: "Donesite moj alat. I ti, Stipe... oprosti. Nismo znali da među nama živi svetac kojeg smo kamenjem gađali."

Od te nedjelje, Stipe više nije bio "pustinjak". Iako je ostao skroman i tih, svake subote navečer ispred njegove kapije osvanule bi vreće krumpira, jabuka ili domaći džemovi koje su seljani ostavljali anonimno, znajući da će sutradan u sedam ujutro te sitnice završiti u pravim rukama.

Selo je naučilo najtežu lekciju: Najglasniji su obično oni koji nemaju što dati, a oni koji daju najviše, obično to rade u potpunoj tišini.