Kuća na kraju puta je bila napuštena godinama.
Bez prozora.
Bez vrata.
Bez stakla.
Djeca su je zvala „mrtva kuća“.
Stariji su govorili:
„Tu niko ne živi.“
„Ona je propala.“
„Tu se ne ide.“
Ali svake noći — svjetlo.
Ne jako.
Ne cijela kuća.
Samo jedna soba.
Jedan prozor.
Prigušeno žuto svjetlo koje se pali oko jedanaest.
I gasi pred zoru.
Selo je to gledalo godinama.
Niko nije ulazio.
Jedne zime, nestala je struja u selu.
Sve kuće u mraku.
Cijelo selo crno.
Osim te.
Svjetlo je gorjelo.
Ljudi su to vidjeli.
Troje muškaraca je otišlo.
Razvalili su vrata.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Unutra — ništa.
Nema namještaja.
Nema kreveta.
Nema struje.
Nema instalacija.
Ali u jednoj sobi — stolica.
I svijeća.
I fotografije.
Na zidovima.
Ljudi iz sela.
Njihove kuće.
Njihova djeca.
Njihovi dvorišti.
Njihovi prozori.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sve ručno nacrtano.
Precizno.
Detaljno.
Na stolu — bilježnica.
U njoj jedno ime po stranici.
Datumi.
Vremena.
Napomene.
„Svjetlo ugašeno u 23:47“
„Dijete samo u sobi“
„Vrata nezaključana“
„Pas vezan“
Na zadnjoj stranici samo jedna rečenica:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
„Ne bojim se mraka.
Bojim se ljudi koji misle da su sami.“
Nikad nisu našli ko je to radio.
Kuća je srušena.
Ali selo nikad više nije bilo isto.
Jer od te noći…
Niko više ne spava s upaljenim svjetlom.
Primjedbe