Djevojka se udala za starog muškarca; u strahu je legla ranije nego inače… a kad se probudila, ono što joj je učinio te noći ostavilo ju je skamenjenom.

Elena je odrasla u skromnoj kući na periferiji Lisabona. Vrlo rano je ostala siroče i odgojila ju je baka. Nakon devetog razreda napustila je školu i otišla u grad raditi u tvornici. Dani su joj bili samo nizovi dvanaestosatnih smjena, brzih hladnih obroka, vlažnih soba iznajmljenih na mjesec i nekoliko pretjerano istrošenih komada odjeće.

S dvadeset i dvije godine Elena je upoznala gospodina Huga zahvaljujući dogovoru između obitelji. Bio je gotovo četrdeset godina stariji od nje — udovac slabog zdravlja, s navodnim sinom koji je živio u inozemstvu. Pričalo se da je, unatoč godinama, veoma bogat: nekoliko kuća, stabilni prihodi… A ako ga Elena pristane oženiti, platio bi bolničke račune njezine bake, izbrisao dugove i kupio joj mali motocikl o kojem je godinama sanjala.

Elena je dugo oklijevala. Hugo je imao gotovo posve bijelu kosu, duboke bore, lagano pogrbljena leđa… No glas mu je bio tih i blag. Na prvom susretu pitao ju je otvoreno:

— „Bojiš li se udati za starog čovjeka?“

Elena nije znala što odgovoriti. Samo se stidljivo nasmiješila.

Vjenčanje je bilo skromno, gotovo neprimjetno: nekoliko stolova, nekoliko rođaka, nijedna prijateljica — Elena je previše sramila.

Na bračnu noć sjela je na krevet, drhteći. U trbuhu joj se uvijao strah: strah da će je dotaknuti, strah od mirisa masti, starosti — svega. Kad je Hugo ušao i ugasio svjetlo, pravila se da spava. Povukla je pokrivač do vrata, srce joj je lupalo kao ludo, moleći da je ostavi na miru.

Čula je dugi uzdah… zatim lagano propadanje madraca kad je legao kraj nje. I tada se dogodilo nešto potpuno neočekivano.

Elena je osjećala kako joj srce lupa. Bila je uvjerena da će se njezina bračna noć pretvoriti u noćnu moru. Ali kada je Hugo, drhteći, izvadio omotnicu, nije bilo zato da je dodirne.


— „Elena… moram ti reći istinu prije nego što bude prekasno.“

Unutra je našla ugovor, vlasničke listove i pismo njegova sina. Upozoravao je oca da skupina prevaranata pokušava ukrasti njegovo bogatstvo. Savjetovao je Eleni da se čuva „onih koji se previše lako smiješe“.

Suza je skliznula niz Hugov obraz.
— „Bojalo sam se da ćeš otići ako sve saznaš… ali neću dopustiti da postaneš njihova žrtva.“

Elena se prestala bojati. Čovjek kojeg se plašila samo ju je želio zaštititi. Te noći razgovarali su do zore, shvativši da imaju više zajedničkog nego što je zamišljala. Ujutro je Elena pristala ostati — pod uvjetom da više nema tajni.

Ali poruka njegova sina sve je preokrenula:

— „Ako gledaš pažljivo… opasnost nije vani. Ona je tik pored vas.“

Znatiželjna, Elena je počela pretraživati stare dokumente. USB skriven iza knjiga otkrio je uznemirujuće snimke: nepoznati ljudi ulazili su u kuću usred noći. Jedno lice bilo joj je poznato — Victor, bliski Hugov prijatelj, koji je pokušavao preuzeti njegovu imovinu.

Policija je postavila zamku. Victor je uhićen. Elena i Hugo pomislili su da su napokon sigurni. No stiglo je anonimno pismo: „Igra još nije gotova.“

Tjedni su prolazili mirno, sve dok Elena nije opazila sjenu iza prozora. Stručnjak za sigurnost otkrio je da su njihovi videozapisi već dugo manipulirani.

Zadnja istina bila je najšokantnija: Hugov sin, Daniel, sve je to orkestrirao kako bi testirao ljude oko oca i pronašao onoga kome može vjerovati. Odabrao je Elenu.

Jednog jutra pronašla je posljednju omotnicu pod drvetom:

— „Ovo je tek početak.“

Elena se nasmiješila. Više se nije bojala. Ona i Hugo sada su sve prepreke dočekivali zajedno.