Na moju bračnu noć morala sam prepustiti svoj krevet svekrvi jer je bila „pijana“ – a sljedećeg jutra pronašla sam nešto na plahtama što me ostavilo bez riječi…

Noć slavlja napokon se približavala kraju. Nakon sati provedenih u osmijesima, dočekivanju gostiju, slušanju zdravica i plesu unatoč umoru, željela sam samo jedno: zatvoriti se u svoju sobu, pronaći svog supruga i napokon se prepustiti odmoru.

Tek što sam počela skidati šminku, vrata su se otvorila bez kucanja.

— „Moja je majka iscrpljena… pusti je da se ovdje malo odmori, dolje je prebučno.“

Moja svekrva, stroga i autoritativna žena, ušla je gotovo teturajući, s jastukom pod rukom. Odjeća joj je mirisala na alkohol, ruž joj je bio loše nanesen, a duboki dekolte još je više naglašavao crvenilo lica.

Htjela sam predložiti da joj pomognem vratiti se u salon, ali me suprug zaustavio pokretom ruke:

— „Pusti je da spava ovdje, samo ovu noć. Samo jednu noć… čak i ako je to naša bračna noć.“

S gorčinom sam uzela jastuk i legla na kauč; nisam se usudila ništa reći da me ne bi proglasili „nepoštovanom mladom suprugom“.

Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se, srce mi je bilo puno tjeskobe kojoj još nisam znala ime.

Čula sam korake na katu, škripu dasaka, pa opet tišinu. Tek pred zoru, obuzela me iscrpljenost i zaspala sam u teškom, kratkom snu.

Kad sam otvorila oči, bilo je gotovo šest sati. Pošla sam gore probuditi muža kako bismo zajedno sišli pozdraviti obitelj.

Vrata su bila odškrinuta.

Gurnula sam ih malo… i ostala ukočena.

Moj muž je ležao na leđima, okrenut prema zidu.
Moja svekrva bila je tik uz njega, točno u krevetu koji sam ja napustila prethodne večeri.

Prišla sam da ga probudim. No kad mi je pogled pao na plahtu, skamenila sam se.

Na snježno bijeloj plahti… nalazila se

A na toj bijeloj plahti — stara fotografija. Ethan kao dijete, širom otvorenih očiju, sjedi na majčinim koljenima. Iza njih, silueta njegova oca… ali pola lica bilo je uredno izrezano, kao da ga je netko htio izbrisati iz postojanja.

Okrenula sam fotografiju.

Na poleđini, nervozno urezane riječi:

„Ne treba nam nitko drugi.“

Lagano šuštanje izmaklo me iz šoka.
Svekrva — još omamljena snom — pomaknula se na krevetu. Instinktivno sam skliznula fotografiju pod jastuk prije nego što ju je mogla vidjeti.

Kvaka se okrenula istog trenutka.

— „Jesi li dobro spavala na kauču, draga?“ pitala je slatkim glasom, ali pogled joj je bio oštar.

Tada sam shvatila: ta fotografija nije bila zaboravljena.
Bila je upozorenje

Sljedeći dani samo su pojačali moje sumnje.

Margaret je bila posvuda.

Pojavljivala se na vratima, u razgovorima, u svakom trenutku tišine između Ethana i mene.

Pripremala je obroke prije mene, dovršavala rečenice svome sinu, uvijek se stavljala između nas kad bi mi se pokušao približiti.

Svake večeri kucala bi na naša vrata da nam poželi laku noć, ali oči su joj uvijek bile prikovane za Ethana — kao za posjed.

Jednog popodneva prošaptala je gotovo nježno:

— „Mome sinu treba samo ja. Oduvijek je to znao.“

To nije bila ljubav. To je bila nevidljiva granica.

Jedne noći usudila sam se otvoriti zaključanu sobu.

Žućkasto svjetlo otkrilo je nemiran oltar: desetci Ethanovih fotografija, iz djetinjstva i mladosti, uvijek sam ili uz majku.

Na stolu — dnevnik.

Čitala sam prve retke:

„Onoga dana kada nas je napustio, zaklela sam se da Ethanu nikada neće nedostajati ljubavi.

Njegove. Moje.

Samo moje.“

Dalje, izgrebane, panične rečenice:

„Neću dopustiti nikome da mu otme ono što je njegov otac odbacio.
Nikome.“

Kad sam sve pokazala Ethanu, dugo je stajao nepomično.

Zatim, slomljenim glasom:

— „Moj otac nije mrtav. Otišao je. Bez riječi. Majka nikada nije podnosila da je netko napusti… pa me zadržala. Preblizu.“

Sutradan nas je dočekalo pismo:

„Claire, oslobodi ga. Ne želim da moj strah postane njegov zatvor.“

I otišli smo.

Da Ethan napokon nauči da ljubav ne zarobljava — nego daje da se diše.