Tijekom pet Božića zaboravili su me. Šestog sam kupila kuću u planinama za 1,2 milijuna — i odlučila: više neću čekati.

Pet Božića zaredom zaboravili su me. A onda, šestog, kupila sam kuću u planinama za 1,2 milijuna — i odlučila: više neću čekati.

Cijeli sam život pamtila tuđe rođendane, slala poklone, pisala čestitke — ali mene su uvijek prekrižili s popisa… Uvijek su me zvali posljednju, ako bi me uopće pozvali.

Uvijek “zauzeti”, “predaleko”, “nije zgodno doći”. Ali sada sam imala svoju kuću — staklo, kamen i tišina u kojoj se može disati. Pet jutara mira — za 1,2 milijuna. Moj teritorij.

Dva tjedna nakon useljenja, sigurnosni sustav oglasio se alarmom. Na ekranu — tri automobila, deset ljudi. Moja kći izašla je prva, uzela ključ i bez kucanja otvorila vrata.

— Iznenađenje, mama! Odlučili smo provesti Božić zajedno!

Stajala sam kraj kamina, u bordo haljini i s biserima. Na stolu — tri tanjura. Uz mene — Marcus, odvjetnik, i policajac James.

— Kako dirljivo, — rekla sam. — Samo je čudno što nitko nije pitao želim li ja goste.

Pritisnula sam daljinski. Ekran se uključio: video na kojem se moja kći i zet šeću kućom, raspravljaju gdje staviti bor i “koja bi soba bila najbolja za djecu”.

Pobijedjeli su. Kamera je treperila crveno.

— Ovo je nezakonit ulazak, — mirno je rekao policajac.
Marcus im je pružio papire. — Od danas — samo uz poziv.

Zastala sam i pogledala ekran.

— Želite li da pustim drugu snimku?

Ukočili su se.

Pritisnula sam “Play”…

Ekran je zatreperio — i u dnevnoj sobi začuli su se poznati glasovi. Na snimci, moj sin sjedio je u uredu agencije za nekretnine. Smiješio se. Govorio samouvjereno:

— Mama se teško kreće, ja sam njezin sin. Treba nam rezervni ključ, za slučaj da padne.

Pokraj njega — mlada zaposlenica, očito neiskusna. Pružila mu je ključ. Vidjela sam ga kako ga stavlja u džep i namiguje sigurnosnoj kameri.

Soba je postala hladna, iako je vatra gorjela snažno. Moja kći problijedjela je, zet je spustio pogled. Samo su unuci stajali mirno — možda prvi put vidjevši svoje roditelje drugačijima.

— Mama, to je… to je nesporazum, — počeo je sin.
— Ne, — rekla sam tiho. — To je navika. Pretvarati se da vam sve pripada.

Odvjetnik Marcus stavio je dokumente pred njih.
— Jednostavno je. Potpisujete — i više ne ulazite bez pozivnice.

Policajac James šutio je, promatrajući svaki pokret. Vani se smrkavalo, a snijeg je padao tiho i jednoliko, poput zastora.

— Jesi li stvarno sve snimila? — prošaptala je kći.
Pogledala sam trepereću kameru.
— Naravno. Ovaj put htjela sam da istina ne ostane samo u mom sjećanju.

Tišina je trajala vječnost.
Zatim se iz zvučnika začuo još jedan glas — onaj koji nitko nije očekivao.