“Čovjek mi je na kasi u prodavnici platio račun… a tek kasnije sam shvatio zašto.”
Bio je loš dan.
Kartica skoro prazna, računi nagomilani, nervoza u stomaku.
Na kasi sam brojio sitniš.
Hljeb, mlijeko, pelene.
Fali mi još tri marke.
Počeo sam vraćati pelene na stranu.
Iza mene glas:
— “Ostavite. Ja ću.”
Okrenem se.
Stariji čovjek, obična jakna, tihe oči.
Platio je sve bez riječi.
Pokušao sam da mu vratim kasnije, ali samo je odmahnuo.
— “Ne treba. Samo… kad budeš mogao, učini isto za nekog drugog.”
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
I otišao.
Mislio sam da je to samo lijepa gesta.
Godinu dana kasnije, radio sam već bolji posao.
Život se malo sredio.
Jedne večeri, dok sam izlazio iz bolnice gdje mi je žena rodila drugo dijete, vidim poznato lice na klupi.
Isti čovjek.
Ali sad slab, blijed, s bolničkom narukvicom.
Prišao sam odmah.
— “Sjećate se mene? Platili ste mi račun prošle godine.”
Naslonio se i nasmiješio slabo.
— “Znam.”
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Zbunio sam se.
— “Kako znate?”
Tiho je rekao:
— “Jer sam tad vidio kako gledaš pelene… isto kao što sam ja gledao prije 30 godina kad nisam imao za svog sina.”
Zastao je, pa dodao:
— “Taj sin danas živi u drugoj državi. Ne dolazi.
Ali kad sam te vidio… pomislio sam da možda mogu pomoći nečijem ocu da ostane uz dijete.”
Nisam znao šta da kažem.
Samo sam sjeo pored njega.
Pitao sam treba li mu nešto.
Rekao je:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— “Treba. Samo jedno.”
Pogledao me ravno.
— “Nemoj nikad biti otac koji nestane.”
Te noći sam otišao kući, zagrlio djecu jače nego ikad.
I shvatio:
👉 nekad ti stranac ne plati račun…
👉 nego ti kupi priliku da postaneš bolji čovjek.
Primjedbe