“Godinama je ismijavala snahu pred cijelom ulicom… a onda joj je ta ista snaha jedne noći spasila život.”

Gospođa Jelena nikad nije skrivala šta misli o ženi svog sina.

— “Mogao je naći ljepšu.”
— “Mogao je naći pametniju.”
— “Ova ni kafu ne zna skuhati kako treba.”

Govorila je to glasno.
Na kapiji. U prodavnici. Pred komšijama.

Snaha Lidija je uvijek šutjela.
Dolazila, nosila kese, pomagala, čistila dvorište.
Nikad riječ protiv.

Jelena bi samo odmahivala rukom:
— “Radi to jer mora. Ne jer hoće.”

Sin je radio u drugom gradu.
Dolazio rijetko.
A njih dvije ostajale same u istoj kući.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Jedne zime, oko dva ujutro, cijela ulica je spavala.

Lidija se probudila jer je čula čudan udarac iz prizemlja.

Sišla je.

Jelena je ležala na podu kraj stepenica.
Ruka ukočena. Govor nerazumljiv.
Moždani udar.

Lidija nije paničila.

Pozvala hitnu.
Omotala je dekama.
Držala joj ruku i stalno govorila:

— “Ne brinite, mama, tu sam.”

Jelena je pokušavala nešto reći, ali nije mogla.

Samo je gledala snahu koju je godinama ponižavala.

U bolnici su rekli:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

👉 još pola sata bez pomoći — ne bi preživjela.

Tri dana kasnije, Jelena je prvi put mogla govoriti.

Lidija je sjedila pored kreveta, umorna, neispavana.

Jelena ju je dugo gledala… pa tiho pitala:

— “Zašto si ostala uz mene… poslije svega što sam ti govorila?”

Lidija je samo slegnula ramenima.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

— “Zato što sam se udala za vašeg sina… ali sam odlučila da vas volim kao svoju majku.
A majka se ne bira kad je teška.”

Jeleni su krenule suze.

Prvi put u životu nije imala šta da odgovori.

Kad su je pustili kući, komšinica je došla u posjetu i pitala:

— “Kako je snaha? Još ona ista?”

Jelena je pogledala prema kuhinji gdje je Lidija pravila čaj…
i rekla glasno, da svi čuju:

— “Nije ona moja snaha.
Ona je razlog što sam još živa.”