“Kad je nova komšinica došla u zgradu, prvo što je pitala nije bilo gdje je prodavnica… nego: ‘Ko će od vas prvi umrijeti?’”

“Kad je nova komšinica došla u zgradu, prvo što je pitala nije bilo gdje je prodavnica… nego: ‘Ko će od vas prvi umrijeti?’”

Mislili smo da je luda.

Sitna žena, sijeda kosa, uvijek u tamnom kaputu, uselila se u stan na trećem.
Nije se puno družila, ali je sve posmatrala.

U liftu bi samo klimnula glavom… i gledala ljude kao da nešto računa.

Jednog jutra srela je starog Hasana iz prizemlja.

Pitala ga ravno:
“Jeste li završili papire za grobno mjesto?”

Hasan se nasmijao:
“Šta će mi to, ženo, zdrav sam ko dren.”

Ona je samo slegnula ramenima.

Tri dana kasnije — Hasan srčani udar u dvorištu.

Zgrada se smrzla.

Počeli smo šaputati da nešto nije normalno.

Ali niko joj ništa nije rekao.

Dok jednog dana nije zaustavila mene na stepenicama.

Pogledala me dugo, pa rekla:

“Ti… ne boj se. Tebi nije skoro.”

Noge su mi se odsjekle.

“Molim?”

Ona se nagnula bliže i šapnula:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

“Ali žena iz stana do tvog… nek ne planira ljeto.”

Te noći nisam mogao zaspati.

Htjeo sam ignorisati.
Reći sebi da je to slučajnost.

Ali dvije sedmice kasnije — hitna, sirene, nosila…

komšinica do mene — aneurizma.

Nakon toga, ljudi su je počeli izbjegavati.

Kad bi ušla u lift, svi bi izlazili.
Djeca su prestala igrati na njenom spratu.

Zvali smo upravnika da provjeri ko je ona.

Rekao je samo:
“Bivša medicinska sestra. Radila 40 godina na intenzivnoj.”

To je objasnilo kako zna simptome.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ali nije objasnilo…

kako zna unaprijed.

Jedne večeri nestalo je struje u zgradi.

Mrak, tišina, samo svijeće po hodniku.

Čuo sam korake ispred vrata.

Otvorio.

Ona.

Prvi put sam vidio da joj se ruke tresu.

Rekla je:

“Moram ti nešto priznati.
Nisam vidovita.”

Zbunjeno sam šutio.

Ona je nastavila:

“Cijeli život sam gledala ljude nekoliko sati prije smrti.
I svi imaju isti pogled.
Isti miris kože.
Istu tišinu u disanju.
Naučiš to… kad ih vidiš hiljade.”

Progutala je teško.

“Ali večeras… prvi put sam taj pogled vidjela u ogledalu.”

Srce mi je stalo.

“Šta to znači?”

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ona se okrenula prema mračnom hodniku i rekla:

“Znači da večeras neko mora ostati budan… jer ako zaspim… neću se probuditi.”

Te noći pola zgrade sjedilo je s njom u hodniku.

Donijeli smo kafu. Pričali. Smijali se.

U 05:12, kad je svanulo…

zaspala je u stolici.

Tiho. Bez riječi.

Doktor je kasnije rekao:
“Srce. Brzo. Nije patila.”

I danas, kad neko u zgradi kaže da neko izgleda loše…

svi samo šapnu:

“Dobro je… nije ona rekla.”