📖 “Kad su mi rekli da je beba zamijenjena, mislila sam da je to najgora vijest. Nisam znala da prava tek dolazi.”

Kad su me probudili nakon porođaja, soba je bila prazna.

Nije bilo muža.
Nije bilo majke.

Samo sestra koja je stajala na vratima i šutjela.

“Moramo vam nešto reći…”

Srce mi je udaralo kao ludo.

Rekli su da je došlo do greške.
Da postoji mogućnost da je moja beba zamijenjena s drugom.

Svijet mi se srušio.

Tražila sam telefon da zovem muža.
Nije se javljao.

Zvala sam svekrvu.
Isključeno.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Tri dana sam plakala u toj bolničkoj sobi.
Tri dana niko nije došao.

Četvrti dan otvorila su se vrata.

Ušao je čovjek kojeg nikad prije nisam vidjela.
Držao je malu djevojčicu u naručju.

“Ja sam otac druge bebe,” rekao je.
“Došao sam jer… moja žena je umrla na porođaju.”

Zaledila sam se.

Sjeo je pored mene i rekao:

“Rekli su da postoji šansa da je ova djevojčica zapravo vaša.
Ali… ja nemam nikog više.”

Tišina.

Onda je tiho dodao:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

“Molim vas… ako test pokaže da nije vaša… mogu li je ipak zadržati?
Već sam joj dao ime.”

Tad sam prvi put pogledala bebu.

Imala je isti mladež na ramenu kao ja.

Nakon DNK testa, doktor je potvrdio:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

👉 To je bila moja kćerka.

Svi su čekali da je uzmem.

A ja sam samo gledala tog čovjeka kako drhti.

I rekla:

“Neću vam je uzeti.”

Sestra je viknula: “Ali to je vaše dijete!”

Samo sam šapnula:

“Možda.
Ali njemu je sad jedini razlog da živi.”

Okrenula sam se prema prozoru.

I prvi put shvatila zašto me niko iz porodice nije posjetio.

Jer sam ja bila njihovo četvrto dijete.
I jedino koje nikad nisu htjeli.

Tog dana sam odlučila:

👉 Ako mene niko nije izabrao — ja ću izabrati nekog drugog.