“Na svom prvom rođendanu u novom stanu pronašla sam pismo koje nisam nikad napisala — a bilo je adresirano meni.”

“Na svom prvom rođendanu u novom stanu pronašla sam pismo koje nisam nikad napisala — a bilo je adresirano meni.”

Preselila sam se nedavno.
Sve novo, svježe, miris boje na zidovima.
Odlučila sam pozvati nekoliko prijatelja na mali rođendan.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Kad smo sjedili i pili čaj, odlučila sam pospremiti staru ladicu u dnevnom boravku.
Unutra, među prašinom i starim dokumentima — pismo u prepoznatljivoj rukopisnoj kutiji.

Otvorim ga. Adresirano: “Za tebe. Kad više ne budeš sama.”

Rukopis je… moj.
Ali se ne sjećam da sam ga ikad napisala.

Počinjem čitati:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

“Ako ikad budeš sama, sjeti se da te neko gleda. Ne boj se… ali znaj da nije kraj. Netko te prati svaki dan. Pazi kome vjeruješ.”

Oko mene su prijatelji pričali i smijali se, ali ja sam osjetila hladan zrak u stanu.

Na kraju pisma — datum.
Jučer.
I moja potpisana poruka: “Sutra ćeš znati.”

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Odjednom, telefon zazvoni.
Poruka. Nepoznati broj.

“Vidjela si. Sada znaš. I ja te vidim.”

Srce mi stane.
Gledam ladicu.
Pismo se zatvara samo od sebe.
I znam da je netko unutra… i čeka da se okrenem.