U našem gradiću, profesor Emil bio je hodajuća institucija. Uvijek u istom, pomalo izlizanom sivom odijelu, s torbom punom starih knjiga i pogledom koji nije praštao ni najmanju pogrešku u godinama bitaka. Đaci su ga zvali "Sivi Vuk". Bio je poznat po tome što nikada nije podijelio osmijeh, a još manje peticu.
"Škrt je na ocjenama kao i na riječima," govorili smo, dok smo se rugali njegovom starom biciklu i činjenici da nikada nije viđen u kafiću ili na nekoj proslavi. Smatrali smo ga usamljenim čudakom koji živi samo za datume iz prošlosti.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Jedne subote, grupa maturanata, predvođena buntovnim Filipom, odlučila je iz zabave pratiti profesora. Vidjeli su ga kako izlazi iz kuće s velikim buketom najjeftinijeg poljskog cvijeća i malom vrećicom iz pekare.
Pratili su ga do ruba grada, do stare zgrade staračkog doma. No, profesor nije ušao unutra. Otišao je do male, zapuštene klupe u parku iza zgrade. Tamo je sjedila starica, odsutna pogleda, koja je nervozno gužvala rub svoje marame.
Učenici su se sakrili iza grmlja, očekujući neku tajnu romansu. Ali ono što su vidjeli, promijenilo ih je zauvijek.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Profesor Emil je sjeo pored žene, nježno joj uzeo ruku i počeo pričati. Ali nije pričao o povijesti. Pričao je o tome kako je "danas u školi bilo divno", kako su "učenici bili pametni i vrijedni", a posebno je hvalio Filipa, govoreći da je on "mladić velikog potencijala koji će daleko dogurati".
Žena ga je prekinula tihim, drhtavim glasom: "Gospodine, vi ste jako ljubazni, ali ja ne znam tko ste vi. Čekam svog sina, obećao je doći prije deset godina."
Emil nije trepnuo. Samo je jače stisnuo njezinu ruku, izvadio onaj cvijet i rekao: "Ja sam samo glasnik, gospođo. Vaš sin je jako zaposlen, gradi mostove u dalekom svijetu, ali poslao mi je ovo cvijeće za vas i zamolio me da vam ispričam najljepše priče iz grada."
Filip i njegovi prijatelji su zanijemili. Znali su da profesor Emil nema djece i da mu je supruga umrla davno. Žena na klupi bila je majka njegovog bivšeg učenika koji ju je ostavio i nikada se nije vratio. Emil je svakog tjedna, već godinama, glumio "glasnika" kako starica ne bi umrla od tuge, trošeći svoju skromnu mirovinu na sitnice koje bi joj donosio.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sljedećeg ponedjeljka, u razredu je vladala tišina kakvu profesor Emil nikada nije doživio. Kada je ušao, Filip je ustao, ne da bi se šalio, nego da mu pridrži stolicu.
"Profesore," tiho je rekao Filip, "nismo znali da je povijest tako živa stvar."
Emil ga je prvi put pogledao s blagim sjajem u očima. "Povijest su samo datumi, Filipe. Ljudskost je ono što popunjava praznine između njih."
Pouka: Najveći heroji često ne nose oklope i ne pišu knjige o svojim djelima. Oni nose izlizana odijela i tiho liječe tuđe rane, ne tražeći ništa zauzvrat, čak ni to da ih prepoznamo.
Primjedbe