STARICA S PRAZNIM KOFEROM I TAJNA KOJU JE ČUVALA DVADESET GODINA: ZAŠTO JE CIJELO SELO ZAMUKNULO KADA SU KONAČNO OTVORILI NJEZINU PRTLJAGU?
U malom mjestu pokraj pruge, svi su znali za baku Maru. Svakog dana, točno u podne, Mara bi sjela na drvenu klupu željezničkog kolodvora. Pored nje je uvijek stajao starinski, kožni kofer s masivnom bravom. Mara bi sjedila satima, zagledana u daljinu, ispraćajući i dočekujući vlakove, ali nikada ni u jedan nije ušla.
Mještani su je s vremenom počeli ismijavati. Mladići bi u prolazu dobacivali: "Bako, je l' vlak opet kasni dvadeset godina?", a žene u dućanu bi šaputale kako je "skrenula s uma" čekajući sina koji je davno otišao u Ameriku i nikada se nije javio. Nazivali su je "Luda Mara" i njezina pojava postala je predmet sprdnje, simbol uzaludne nade.
Najglasniji u ismijavanju bio je načelnik općine, Branko, čovjek koji je gradio vile dok su putevi u selu propadali. Svaki put kad bi prošao u svom crnom džipu pored kolodvora, zatrubio bi i viknuo: "Mara, prodaj taj kofer, možda kupiš kartu za onaj svijet!"
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Jednog sparnog kolovoškog popodneva, Mara se nije pojavila na klupi. Pronašli su je u njezinoj trošnoj kućici, mirnu, kako spava vječnim snom. Pored kreveta, kao i uvijek, stajao je onaj isti kofer.
Branko, vidjevši priliku da se domogne kuće i zemljišta koje se nalazilo na strateškom mjestu za njegov novi projekt, odmah je sazvao "komisiju" da popišu imovinu. Pred svima je pobjedonosno iznio kofer na sredinu trga.
"Evo, da vidimo što je to luda žena čuvala sve ove godine! Sigurno je unutra nakit koji je sakrila od poreza ili pisma onog sina koji je nikad nije htio!" – vikao je Branko dok je sjekirom razbijao staru bravu.
Kad se poklopac otvorio, dvorana je utihnula. U koferu nije bilo ni zlata, ni nakita, ni pisama.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Unutra su bile stotine pažljivo složenih, ispeglanih dječjih košulja, pletenih kapa i malih čizmica. Na svakom komadu odjeće bila je prikačena ceduljica s imenom i datumom.
"Što je ovo? Kakve su ovo krpe?" – bijesnio je Branko, premetajući stvari.
Tada je iz skrivenog pretinca ispala stara, požutjela bilježnica. Mjesni učitelj u mirovini uzeo ju je u ruke i počeo naglas čitati. Marinim drhtavim rukopisom bilo je zapisano:
"Danas je mali Marko od obitelji Jurić krenuo u školu. Roditelji mu nemaju za jaknu. Ostavila sam mu je na ogradi, nek misle da je dar od anđela. Danas je kći onog Branka, što me stalno psuje, plakala jer nema cipele za maturu. Kupila sam najljepše, neka se dijete raduje, nije ona kriva što joj je otac tvrda srca."
Ispostavilo se da Mara nikada nije čekala sina. Mara je svaki dan na kolodvoru čekala trgovce i putnike namjernike od kojih je otkupljivala vunu, tkanine i sitnice, prodajući ono malo povrća iz svog vrta. Taj kofer nije bio prazan – on je bio skladište dobrote. Svaki put kad bi netko u selu bio u nevolji, Mara bi se "stvorila" tamo, ostavljajući pomoć anonimno, dok je cijelo selo mislilo da ona samo bezumno sjedi na kolodvoru.
Posljednja stranica bilježnice bila je datirana dan prije njezine smrti:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"Gospodine, snaga me izdaje. Kofer je skoro prazan, podijelila sam sve što sam imala. Ljudi kažu da sam luda jer čekam vlak koji ne dolazi. Ne znaju oni da ja ne čekam vlak, nego priliku da još nekom pomognem prije nego što odem. Oprosti im, jer ne znaju da se prava putovanja ne mjere kilometrima, nego rukama koje si pružio."
Branko je ispustio sjekiru iz ruku. Gledao je u male čizmice koje je Mara kupila njegovoj djeci dok je on krao od njezinog sela. Ljudi koji su se godinama smijali "Ludi Mari", sada su stajali pognutih glava, jecajući u tišini.
Sutradan, na kolodvoru, klupa nije bila prazna. Bila je prekrivena cvijećem. Selo je dobilo novu školu, a na ulazu je stajao urezan natpis: "Škola bake Mare – za one koji putuju srcem."
Pouka: Najglasniji su obično oni koji imaju najmanje za reći, a najtiši oni koji nose najveća blaga. Ne sudi o tuđem životu dok ne otvoriš kofer njihove duše – možda se unutra nalazi upravo ono što tebi najviše nedostaje: ljudskost.
Primjedbe