STARO OGLEDALO NA TAVANU I TRI SESTRE: ZAŠTO JE NAJLJEPŠA MEĐU NJIMA VRISNULA KADA JE POGLEDALA SVOJ ODRAZ NAKON MAJČINE SMRTI?

U velikoj gospodskoj kući na rubu grada živjele su tri sestre: Ema, Laura i Sara. Ema i Laura bile su nadaleko poznate po svojoj ljepoti. Nosile su najskuplju svilu, kosu ukrašavale biserima i sate provodile pred ogledalima, diveći se svojoj koži bijeloj poput porculana. Najmlađa, Sara, bila je tiha i povučena. Njezine ruke bile su grube od rada u vrtu i kuhinji, a odjeća skromna, jer su joj sestre uvijek govorile da "ljepota ne smije biti zasjenjena sluškinjom".

Njihova majka, pred sam odlazak s ovog svijeta, ostavila im je u nasljeđe cijelu kuću, ali uz jedan neobičan uvjet zapisan u oporuci:

"Na tavanu se nalazi staro ogledalo moga pradjeda. Jednom godišnje, na godišnjicu moje smrti, sve tri morate stati pred njega u isto vrijeme. Ono će vam pokazati put do pravog bogatstva koje sam vam ostavila."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ema i Laura su se podsmjehivale. "Sigurno je mislila na dijamante skrivene iza okvira," govorile su, jedva čekajući da prođe prva godina. Sara je, pak, samo nastavila brinuti o kući, hraneći starce u susjedstvu i sadeći cvijeće koje je majka voljela.

Došao je dan prve godišnjice. Ema i Laura su sate provele kod frizera i krojača, želeći zablistati pred "čarobnim" ogledalom. Sara je došla ravno iz vrta, u radnoj kecelji, s tragovima zemlje na dlanovima.

Popela su se na prašnjavi tavan. Ogledalo je bilo golemo, s teškim srebrenim okvirom prekrivenim patinom.

"Prva ću ja!" – povikala je Ema, najstarija i najponosnija. Stala je pred staklo, namještajući svoju savršenu kosu. No, umjesto ljepotice u svili, ogledalo je prikazalo uvenulu ružu punu trnja. Ema je vrisnula i ustuknula. "Ovo staklo je pokvareno! Laže!"

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Zatim je stala Laura. Bila je uvjerena da je njezino srce čistije. No, ogledalo je prikazalo hladni, oštri komad leda koji se polako pretvarao u baricu prljave vode. Laura je briznula u plač, pokrivajući lice rukama.

Na kraju je, drhteći, pred ogledalo stala Sara. Njezine sestre su očekivale da će vidjeti nešto još gore, s obzirom na njezinu zapuštenu pojavu. Ali, tavan se odjednom ispunio toplom, zlatnom svjetlošću.

U odrazu nije bila Sara u prljavoj kecelji. Ogledalo je prikazivalo prekrasan vrt u punom cvatu, pun ptica i sunca, a u sredini tog vrta stajala je žena čije je lice zračilo takvom dobrotom da se u nju nije moglo gledati bez suza u očima. Bio je to Sarin lik, ali pročišćen, onakav kakvim su je vidjeli svi oni kojima je pomogla.

Iza Sarinog lika u ogledalu, pojavila se poruka ispisana majčinim rukopisom:

"Ljepota je maska koju svatko može kupiti, ali odraz duše je lice koje se ne može sakriti. Ema, tvoj ponos je tvoje trnje. Laura, tvoja hladnoća je tvoj led. Sara, tvoja ljubav je tvoj vrt. Pravo bogatstvo nije u kući koju sam vam ostavila, već u ključu koji se nalazi iza ovog stakla."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Sara je posegnula rukom iza okvira i izvukla staru kutiju. Unutra nije bilo zlata. Bila su to pisma zahvale stotina ljudi kojima je njihova majka potajno pomagala godinama, i tapija na veliku zakladu kojom je mogla upravljati samo ona sestra "čiji se vrt u ogledalu zazeleni".

Ema i Laura su danima sjedile u mraku, ne smijući se pogledati u obična ogledala. Shvatile su da su provele godine mazeći kožu koja će ostarjeti, dok su pustile da im duše postanu pustoš.

Sara nije likovala. Uzela je sestre za ruke i rekla: "Vrt se može ponovno posaditi, a led se može otopiti. Ali morat ćete same uzeti motike u ruke."

Od tog dana, iz velike kuće više se nije čula svađa oko haljina. Čuo se zvuk rada i smijeh onih kojima su tri sestre, napokon ujedinjene, počele pomagati.

Pouka: Svi mi nosimo ogledalo u sebi. Svaki put kad nekome okrenemo leđa ili ga ponizimo, jedna latica u našem unutarnjem vrtu uvene. Čuvaj svoju dušu više nego svoje lice, jer lice je samo korica knjige koju će vrijeme pročitati i zatvoriti, a duša je priča koja ostaje zauvijek.