Svadba je bila najraskošnija u povijesti sela, sve dok kum nije naručio pjesmu koja je mladoženjinog oca natjerala u bijeg

Kad se udavala lijepa Ana za bogatog poduzetnika Marka, cijelo je selo pričalo o tome. Šator je primao petsto ljudi, janjci su se okretali od zore, a mladoženjin otac, ugledni gospodin Stjepan, blistao je od ponosa. Marko mu je bio jedinac, nasljednik svega što je Stjepan godinama gradio "u gradu".

Svi su znali da je Stjepan došao u selo devedesetih, kupio imanje i postao najveći gazda. O njegovoj prošlosti prije sela znalo se malo, ali novac i moć brzo ušutkaju znatiželju.

Slavlje je bilo na vrhuncu, a rakija se točila u potocima. Glavni kum, stari Ivica, čovjek koji je znao svakoga u dušu, malo je previše popio. U jednom trenutku, popeo se na pozornicu, uzeo mikrofon i pogledao izravno u Stjepana koji je sjedio u čelu stola.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"E, moj Stjepane," povikao je Ivica kroz smijeh. "Danas tvoj Marko ženi Anu, najljepšu curu iz ovog kraja. Red je da zapjevamo onu našu... onu koju si pjevao u starom kraju, prije nego što si postao 'veliki gazda'!"

Ivica je naručio staru, tužnu pjesmu o čovjeku koji je ostavio dvoje djece u plamenu da bi spasio svoju kožu. Orkestar je zasvirao, a u šatoru je nastao muk. Stjepanovo lice, do tada crveno od vina, odjednom je postalo pepeljasto sivo. Pokušao je ustati, ali su mu noge klecale.

"Sviraj, momci!" urlao je Ivica, ne primjećujući užas u Stjepanovim očima. "Sviraj za onoga koji je promijenio ime, ali nije mogao promijeniti dušu!"

Stjepan je bez riječi izletio iz šatora. Marko je potrčao za ocem, ali ga je našao iza šatora kako povraća od muke i straha.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Tata, o čemu on priča? Kakvo ime? Kakva djeca?" pitao je Marko, dok mu je srce udaralo u grlu.

Stjepan se polako okrenuo. U očima mu više nije bilo ponosa, samo beskrajni sram. "Marko... ja nisam Stjepan. Ja sam čovjek koji je prije trideset godina, u onom ludilu, pobjegao iz zapaljenog sela misleći da su tvoja braća mrtva. Ostavio sam tvoju majku i njih, misleći samo na sebe. Kasnije sam saznao da su preživjeli, ali sam se previše bojao vratiti. Izgradio sam ovaj život na laži, misleći da će novac sakriti miris dima."

U tom trenutku, na ulazu u šator pojavila su se dva nepoznata čovjeka. Imali su tridesetak godina, bili su krupni i ozbiljni. Prišli su Marku i Stjepanu.

"Ne moraš bježati, 'Stjepane'," rekao je jedan od njih. "Nismo došli po tvoj novac, niti smo došli pokvariti svadbu tvom sinu. Došli smo samo vidjeti lice čovjeka koji je mislio da se prošlost može zakopati mramorom i lavovima na kapiji."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ispostavilo se da je Ivica, kum, godinama bio u kontaktu s tom djecom i da je čekao upravo ovaj trenutak – kada je Stjepan bio najponosniji – da mu sruši kulu od karata.

Svadba se nastavila, ali muzika je zvučala drugačije. Marko je te noći oženio Anu, ali je ostao bez oca kojeg je poznavao. Stjepan je iste večeri otišao iz sela, ostavivši sve sinovima – i onom koji je bio uz njega, i onima koje je ostavio u plamenu.

Selo je dobilo novu priču, onu koja se priča kad se ugase svjetla: da se od istine može bježati tisuću kilometara i trideset godina, ali da ona uvijek nađe put do stola, pogotovo kad se nazdravlja tuđoj sreći.