“Svaki ponedjeljak nepoznata žena je ostavljala crvenu ružu na mojim vratima… sve dok jednog dana nije stigla bijela.”

“Svaki ponedjeljak nepoznata žena je ostavljala crvenu ružu na mojim vratima… sve dok jednog dana nije stigla bijela.”

Prvo sam mislio da je greška.

Živim sam, niko me posebno ne posjećuje.
Ali jednog ponedjeljka — ruža na otiraču.

Svježa. Crvena.

Bez poruke.

Bacio sam je u kantu i zaboravio.

Sljedeći ponedjeljak — opet ruža.
Isti cvijet. Isto mjesto.

Treći ponedjeljak — već mi nije bilo svejedno.
Komšija iz prizemlja rekao je da je vidio ženu u sivom kaputu kako je ostavlja i odlazi bez riječi.

Pokušao sam čekati iza vrata naredni put.

Tačno u 07:10 — lagani koraci.
Otvorio sam naglo.

Žena srednjih godina, umorne oči, drži ružu u ruci.

Uplašila se kad me vidjela.

Rekao sam:
“Gospođo… pogriješili ste vrata.”

Ona je dugo gledala u mene.
Kao da provjerava nešto.

Onda je tiho rekla:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

“Nisam pogriješila.”

Pružila mi je ružu i samo dodala:

“Ličite na njega.”

I otišla.

To je bilo sve.

Narednih mjeseci — ista stvar.
Svaki ponedjeljak. Ruža. Bez riječi.

Jednog dana nisam izdržao.

Sišao sam niz ulicu za njom.

Sustigao je kod starog groblja.

Rekao sam:
“Morate mi objasniti. Ko sam ja vama?”

Žena je zastala… pa pokazala prema jednom grobu.

Na spomeniku — fotografija muškarca.

Mog lica.

Isto čelo. Iste oči.
Samo starija slika.

Grlo mi se steglo.

“Ko je to?”

Ona je jedva izgovorila:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

“Moj muž. Umro prije 12 godina.
Svaki ponedjeljak sam mu nosila ružu… 30 godina braka.
Kad sam vas prvi put vidjela kako se useljavate… mislila sam da me oči varaju.”

Stajali smo dugo u tišini.

Ona je spustila ružu na grob… pa jednu dala meni.

“Ne brinite. Neću više dolaziti. Samo… lijepo je bilo na trenutak misliti da još hoda ovim svijetom.”

Okrenula se polako i otišla.

Sljedeći ponedjeljak…

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

na mojim vratima nije bila crvena ruža.

Bila je bijela.

I mala cedulja:

“Hvala vam što ste mi vratili osmijeh zadnjih nekoliko mjeseci.
Danas idem njemu… pa mu više ne trebaju ruže.”

Te večeri sam prvi put otišao na groblje s cvijetom u ruci.

Jer nekad ruža nije znak ljubavi.

Nekad je znak
da je neko volio tako jako
da ni smrt nije bila kraj.