U našem gradiću, majstor Ivan bio je hodajuća legenda. Čovjek u šezdesetima, vječno u plavom radnom kombinezonu, hodao je od vrata do vrata noseći svoju staru torbu s alatom. Njegovo pravilo bilo je poznato svima: ako si star, bolestan ili siromašan, Ivan ti popravlja sve – od veš-mašine do krova – i ne uzima ni centa.
"On je anđeo," govorile bi bakice kojima bi usred zime popravio peć. Ljudi su mu nudili novac, hranu, piće, ali on bi samo kratko odmahnuo rukom i rekao: "Dugujem to nekom drugom, ne vama."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Svi su mislili da je to samo njegova skromnost. No, Ivan je imao jednu neobičnu naviku. Svaki put kad bi nešto popravio, zamolio bi vlasnika da mu preda jedan stari, neispravni predmet koji im više ne treba – pokvareni sat, stari radio ili razbijenu lampu. Te predmete je odnosio u svoju radionicu u podrumu, u koju nitko nikada nije ušao.
Jedne noći, iz Ivanovog podruma počeo je sukljati gust dim. Susjedi su pozvali vatrogasce, a kad su razvalili vrata da ugase požar, ostali su zatečeni. Podrum nije bio radionica, već mali, jezivi muzej.
Zidovi su bili prekriveni stotinama onih starih predmeta koje je uzimao. Ali svaki predmet je bio rastavljen i unutar njega je bila ugrađena mala, precizna bilješka s imenom, datumom i iznosom. Kad je policija došla istražiti uzrok požara, jedan mladi inspektor je počeo čitati te papiriće.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"12. maj 1994. – Obitelj Horvat. Ukrao sam im ušteđevinu dok su bili u izbjeglištvu. Danas sam im popravio krov. Vraćeno: 200 maraka kroz rad." "4. septembar 1996. – Baka Mara. Prodao sam joj lažne lijekove. Danas sam joj popravio bojler. Dug se smanjuje."
Šokantna istina je isplivala na vidjelo. Majstor Ivan je prije trideset godina bio vođa bande koja je pljačkala i varala upravo te ljude kojima je sada besplatno pomagao. On nije bio samo ljubazan susjed; on je bio bivši kriminalac koji je vodio preciznu knjigovodstvenu evidenciju svakog centa koji je ikada ukrao, pokušavajući ga vratiti kroz besplatan rad i popravke.
Oni predmeti koje je uzimao bili su njegovi "trofeji srama". Svaki popravljeni sat bio je otplaćeni dug jednoj žrtvi.
Kad su Ivana pronašli u bolnici, kamo su ga odveli zbog udisanja dima, inspektor mu je prišao s onim papirićima. Ivan ga je samo umorno pogledao i pitao: "Jesam li stigao do nule? Ostalo mi je još samo dvoje ljudi na popisu."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Grad se podijelio. Neki su ga htjeli linčovati jer su u njemu vidjeli lopova koji ih je nekad unesrećio, dok su drugi, oni kojima je godinama pomagao, stali ispred njegove bolničke sobe. Baka Mara, kojoj je nekad prodao lažne lijekove, ušla je unutra, uzela ga za ruku i rekla: "Ivane, Bog oprašta onima koji se kaju, a mi ljudi smo te zavoljeli kao majstora prije nego što smo te zamrzili kao lopova. Ostani onaj koji popravlja."
Ivan se nikada nije vratio u tu radionicu. Otišao je iz grada, ostavljajući sve popravljeno iza sebe, ali priča o "Majstoru s dušom" ostala je kao podsjetnik da se prošlost ne može izbrisati, ali se može pokušati popraviti – šaraf po šaraf.
Primjedbe