Svi su znali da je baka Mara slijepa, pa im nije bilo jasno zašto svaku večer u 20:00 pali lampu na prozoru

U malom stanu na trećem katu stare zgrade, baka Mara je živjela tiho i povučeno. Bila je slijepa više od desetljeća, ali je svoj dom poznavala u centimetar. Susjedi su je voljeli, donosili joj namirnice i pomagali oko kućanskih poslova, ali jedna stvar ih je godinama zbunjivala.

Točno u osam sati navečer, baka Mara bi prišla prozoru koji gleda na pusti park i upalila staru stolnu lampu s crvenim sjenilom. Lampa bi gorjela do ponoći, a onda bi je ona, s istom preciznošću, ugasila.

"Bako Maro," pitao ju je jednom mladi poštar koji joj je donosio mirovinu, "oprostite na znatiželji, ali zašto svaku večer palite to svjetlo? Pa vi... vi ga ionako ne vidite, a vani u to doba nema nikoga."

Baka se blago nasmiješila, njezine nevidljive oči gledale su nekamo kroz njega. "Ne palim ga ja da bih vidjela, sinko. Palim ga da bih bila viđena."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Poštar je mislio da je baka malo senilna, pa je priču prenio susjedima. Oni su se samo tužno smješkali, misleći kako starica vjerojatno čeka nekoga tko se nikada neće vratiti. Njezin sin, jedini kojeg je imala, nestao je u inozemstvu prije mnogo godina, a pričalo se da je stradao u nekoj nesreći o kojoj nitko nije imao službenih informacija.

Jedne hladne zimske noći, baka Mara je preminula mirno, u svom naslonjaču. Zgrada je utonula u tugu, a njezin prozor je prvi put nakon toliko godina ostao u mraku.

Tri dana nakon njezina sprovoda, pred zgradu se parkirao stari, prašnjavi kamion stranih registracija. 

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Iz njega je izašao čovjek srednjih godina, s ožiljkom na licu i umornim očima. Popeo se do njezinog stana, ali kad je vidio osmrtnicu na vratima, slomio se i sjeo na stubište.

Susjedi su izašli, a on im je ispričao nevjerojatnu priču.

"Bio sam u zatvoru u dalekoj zemlji, nepravedno osuđen, bez prava na kontakt," počeo je drhtavim glasom. "Kad sam napokon izašao, bio sam nitko i ništa, bez nade. Ali svake noći, dok sam bio tamo, sjećao sam se njezinih zadnjih riječi kad sam odlazio: 'Ivane, svaku večer u osam sati, upalit ću svjetlo na prozoru. Dokle god ono gori, znaj da te čekam i da još uvijek imaš dom.'"

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Mislio sam da je to samo majčinska utjeha", nastavio je, brišući suze. "Ali prošle godine, kad sam se napokon vratio u ovaj grad, nisam imao hrabrosti ući. Sramio sam se onoga što sam prošao. Svaku večer bih stajao tamo u parku, u mraku, i gledao u ovaj prozor. Kad bih vidio ono crveno svjetlo, znao bih da me nije zaboravila. To svjetlo mi je davalo snagu da sredim svoj život, da nađem posao i da danas dođem pred nju kao čovjek."

Susjedi su zanijemili. Shvatili su da baka Mara, iako slijepa, nikada nije prestala vidjeti svog sina. Ona nije palila lampu rukama; palila ju je nadom koja je bila jača od mraka u njezinu očima.

Lampa s crvenim sjenilom ostala je kod Ivana. Kažu da je i danas pali svaku večer u osam sati, ali ne više da bi majka vidjela njega, nego kao znak zahvale onoj koja je vidjela srcem kada su svi drugi sklopili oči.