“U našoj ulici živjela je žena koja je uvijek uzdizala svog sina… i ismijavala svu tuđu djecu. Dok jednog dana nije pokucala na moja vrata.”

“U našoj ulici živjela je žena koja je uvijek uzdizala svog sina… i ismijavala svu tuđu djecu. Dok jednog dana nije pokucala na moja vrata.”

Svi smo je znali.
Gospođa Mira.

Ako bi neko dijete položilo ispit — rekla bi:
— “Moj Marko je to završio prije dvije godine.”

Ako bi se neko zaposlio —
— “Moj Marko ima tri ponude odjednom.”

Ako bi se neko oženio —
— “Moj Marko bira, neće bilo koga.”

A kad bi neko pogriješio… tu bi bila najglasnija.
Smijala se. Prepričavala. Dodavala.

Ulica je šutjela, ali niko je nije volio.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Godine su prolazile.
Djeca iz komšiluka završila škole, dobila poslove, porodice.

Marka nismo viđali često.
Uvijek bi rekla da je “na putu”, “u inostranstvu”, “u velikim projektima”.

Jedne kišne večeri neko mi pokuca na vrata.

Otvorim — stoji ona.

Ali ne ona glasna i ponosna.

Mokra, umorna, oči crvene.

— “Možeš li mi pomoći da nazovem sina… ne javlja se danima.”

Uveo sam je, dao telefon.

Broj nedostupan.

Tiho je sjela i prvi put u životu rekla:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

— “Znaš… svi misle da je on uspješan.
Istina je… već tri godine nema posao.
Živi od mojih penzija.
A ja sam lagala… jer sam se bojala da će mi se ljudi smijati.”

Nisam znao šta da kažem.

Onda je šapnula nešto još tiše:

— “A sad mi je banka poslala opomenu.
Stan ide na prodaju.
On je digao kredit na moje ime.”

Soba je bila potpuno tiha.

Ustala je polako prema vratima, pa se okrenula:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

— “Cijeli život sam se smijala tuđoj djeci…
a nisam vidjela da moje dijete tone.”

Zastala je, glas joj pukao:

— “Najgore nije kad ti dijete ne uspije.
Najgore je kad ga toliko braniš… da mu ne dozvoliš da odraste.”

Te večeri je prvi put cijela ulica vidjela gospođu Miru kako plače.

A od tada… nikad više nije pričala o Marku.

Samo bi pitala druge:

— “Kako su vam djeca?”