Na rubu napuštenog kamenoloma, daleko od uređenih ulica i fasada, stajala je jedna stara, zahrđala kamp prikolica. U njoj je živio Stipe, čovjek kojeg su mještani zvali "Psetar". Društvo su mu pravila sedmorica pasa, sve redom lutalice koje je pokupio s ceste – polomljenih nogu, slijepi ili ostarjeli.
Stipe je bio prljav, mirisao je na jeftini duhan i mokru pseću dlaku, ali unatoč tome, pred njegovom prikolicom bi se svakog vikenda stvorila kolona automobila. Ljudi iz sela, pa čak i gospoda iz grada, donosili bi mu rakiju, kavu, ponekad i janjetinu.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"Vidi kako ga vole, on je duša od čovjeka," govorili bi prolaznici. No, istina je bila mnogo mračnija. Stipe je imao jedan neobičan "dar" – bio je vrhunski travar i samouki iscjelitelj kostiju. Ljudi mu nisu dolazili jer su ga voljeli, nego zato što bi on "namjestio" svaki iščašeni zglob i izliječio svaku boljku koju liječnici nisu mogli, a za to nikada nije tražio ni centa.
Koristili su ga kao besplatnu bolnicu. Donijeli bi mu bocu pića od deset eura, a on bi im spasio leđa ili koljena. Čim bi se oporavili, okretali bi glavu od njega u trgovini, stideći se čovjeka koji živi u smeću s "đukelama".
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Jedne zime, Stipe se teško razbolio. Prikolica je bila okovana ledom, a psi su danima neutješno zavijali. Nitko iz sela nije došao. Oni kojima je namještao kralježnice sjedili su u toplim kućama, govoreći: "Ma, žilav je taj, preživjet će on."
Nakon tjedan dana tišine, psi su provalili vrata prikolice i dotrčali do prve kuće u selu, vukući za sobom Stipin stari kaput. Kad su mještani napokon ušli u prikolicu, našli su Stipu mrtvog. No, ono što su zatekli unutra, zaledilo im je srca.
Prikolica nije bila puna smeća. Bila je puna – pisama i bilježnica. U svakoj bilježnici bilo je ime mještanina kojem je pomogao, datum i precizan opis lijeka koji mu je dao. Na zadnjoj stranici, napisanom drhtavom rukom neposredno pred smrt, stajalo je:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"Ostavljam svoju ušteđevinu od mirovine koju nikad nisam trošio na sebe. Molim vas, kupite zemlju i napravite azil za ove moje pse. Oni su jedini koji su me posjećivali i kad me ništa nije boljelo. Vi ste dolazili samo kad bi vas stislo u leđima, a oni su dolazili kad me stislo oko srca."
Ispod kreveta su pronašli kutiju s novcem, dovoljno da se kupi pola sela. Ti ljudi, koji su mu dolazili iz koristi, odjednom su osjetili težinu svakog onog gutljaja rakije koju su mu donijeli umjesto ljudske riječi.
Stipe je sahranjen u tišini, a njegovi psi su još mjesecima sjedili pored prazne, zahrđale prikolice. Selo je dobilo azil, ali je izgubilo jedinog čovjeka koji je znao zaliječiti ranu, a da nikada ne pita za cijenu. Danas, kad nekoga u tom selu zabole leđa, ne idu nikome. Jer znaju da su svoj jedini lijek pustili da umre od hladnoće, dok su mu oni mjerili bogatstvo po izgledu prikolice, a ne po veličini duše.
Primjedbe